Ususret 1100. obljetnici Hrvatskoga kraljevstva
- Detalji
- Kategorija: ŽUPA SV. MIHOVILA ARKANĐELA- POVIJEST
- Objavljeno Srijeda, 10 Srpanj 2024 09:59
Piše: dr. fra Robert Jolić
TEMA BROJA NAŠIH OGNJIŠTA
Ovih dana navršava se točno sto godina otkako je, 8. srpnja 1924., položen kamen temeljac za izgradnju spomen-bazilike u Duvnu (Tomislavgradu), koji je blagoslovio mostarsko-duvanjski biskup fra Alojzije Mišić te je tim činom službeno započela izgradnja prekrasne crkve u starohrvatskome stilu, koja je do danas ostala najljepši ures Tomislavgrada i čitavoga duvanjskog kraja.
Stoga je red podsjetiti na najvažnije trenutke vezane za proslavu 1000. obljetnice Hrvatskoga kraljevstva, kao i na ono što se zbivalo u Duvnu, ali i na najvažnijega nosiotelja svih tih projekata i radova, fra Miju Čuića, Duvnjaka iz Bukovice, hercegovačkoga franjevca.
Poticaji, stvarnost i simbolika proslave visoke obljetnice
Možda je zanimljiva vijest da su osviješteni Hrvati, kako u politici, tako u kulturi, počeli razmišljati o proslavi obljetnice Hrvatskoga kraljevstva davno prije nego se ona dogodila u stvarnosti. Naime, sve do 1918. Hrvatska je živjela u okviru Austro-ugarske Monarhije (a od 1878. i hrvatski narod u Bosni i Hercegovini), u kojoj je već stoljećima nijekano pravo na ravnopravnost ne samo Hrvata nego i ostalih brojnih slavenskih naroda, te sustavno uništavana i potirana narodna svijest.
Upravo je mađarska proslava 1000. obljetnice dolaska u Panonsku nizinu 1896. bila okidač za osnaženje samosvijesti hrvatskoga naroda te je dr. Rudolf Horvat, gimnazijski profesor u Osijeku, iste te godine objavio svoju disertaciju Kralj Tomislav i njegovo doba, i to u prigodi 970. obljetnice njegova krunjenja (925.). Dalja nastojanja Mađara, ali i Srba, da negiraju hrvatsku narodnost uporno su i trajno jačala Tomislavov kult i osnaživala želju za što većom autonomijom, a u nekim strankama i za potpuno osamostaljenje Hrvatske.
Upravo se stoga Ljetopis popa Dukljanina ili barski ljetopis našao u središtu zanimanja istraživača. A u tome je Ljetopisu (na latinskome jeziku) pisalo da se neki hrvatski kralj (točnije, navodi se kralj Budimir), nakon dvanaestodnevnoga svehrvatskog sabora održanoga na Duvanjskome polju (u hrvatskoj inačici istoga spisa – Hrvatskoj kronici – navodi se još preciznije: „na planini ka se diše Hlivaj“ – na planini koja se zove Lib), okrunio za hrvatskoga kralja.
U Ljetopisu se ne navodi godina u kojoj bi se zbio taj događaj, ali su tadanji vodeći hrvatski povjesničari nastojali „uskladiti“ taj događaj iz Ljetopisa s prvim sačuvanim dokumentom (iz papinskoga ureda) u kojemu se neki hrvatski vladar naziva kraljem (rex). Riječ je o crkvenome saboru održanom u Splitu 925. godine, u prigodi kojega je papa Ivan X. Tomislava nazvao kraljem.
Slobodno protumačivši podatke iz Ljetopisa, Ivan Kukuljević Sakcinski stvorio je tezu o Tomislavovoj krunidbi na Duvanjskome polju. Hrvatski su povjesničari toga doba (Vjekoslav Klaić i Tadija Smičiklas, a za njima su se poveli i brojni drugi) većinom prihvatili mišljenje o krunidbi 925., pa je 1925. bila organizirana velika proslava tisućite obljetnice Hrvatskoga kraljevstva.
No uskoro je Ferdo Šišić, ondanji vodeći stručnjak za hrvatsku povijest, ustvrdio da je ta teza nategnuta te da je Ljetopis popa Dukljanina u mnogim svojim dijelovima nepouzdan te više sliči mitu negoli stvarnoj povijesti i zanijekao mogućnost da se kralj Tomislav 925. godine okrunio na Duvanjskome polju.
To će njegove mišljenje kasnije biti općeprihvaćeno, pa su danas rijetki povjesničari koji bi bili pobornici teze o krunidbi kralja Tomislava na Duvanjskome polju. Štoviše, to će njegovo mišljenje utjecati i na zagrebačkoga nadbiskupa dr. Antuna Bauera, koji je u početku prihvatio pokroviteljstvo nad izgradnjom spomen-bazilike u Tomislavgradu, a kasnije se pod utjecajem Šišićeva stava povukao; i ne samo on nego i brojni drugi podupiratelji, što je utjecalo i na usporavanje izgradnje crkve u Tomislavgradu.
Proslava 1000. obljetnice
No brojne hrvatske ustanove, kako društvene i kulturne, tako crkvene, nisu se previše zamarale raspravama povjesničarā o istinitosti Ljetopisa popa Dukljanina, nego su na sve strane i na razne načine 1925. organizirale proslave 1000. obljetnice Hrvatskoga kraljevstva iliti krunidbe kralja Tomislava.
Do danas ćemo na brojnim zgradama, kako crkvenim, tako društvenim i kulturnim, pronaći spomen-ploče postavljene u toj prigodi. Glavna proslava održana je u Zagrebu, a hrvatski katolički biskupi su sa svoga zasjedanja u Đakovu u kolovozu 1924. uputili okružnicu vjernicima, u kojoj najavljuju proslavu sljedeće godine: „Neka slavlje naše tisućgodišnjice bude slavlje katoličkoga hrvatskoga naroda! Neka godina 1925., spomen-godina tisućgodišnjice kraljevstva hrvatskoga bude sveta godina hrvatskoga naroda! Neka Tomislavovo slavlje bude jedan veliki zavjet i vječna posveta čitavoga hrvatskoga roda Bogu svojih otaca!“
No, nisu svi Hrvati bili oduševljeni tom idejom kao hrvatski biskupi, a prije svih Stjepan Radić i njegova Hrvatska (republikanska) seljačka stranka. Radić – i inače nesklon Crkvi, ponekada, štoviše, otvoreni neprijatelj svećenika, pogotovo franjevaca – ustrajno je bojkotirao navedenu proslavu i sve vezano za nju. Nastupio je otvoreno protiv okružnice i najavio da se on i njegova stranka neće pridružiti proslavi. Štoviše, 1. srpnja 1924. u Moskvi je učlanio svoju stranku u Seljačku internacionalu, koja je bila ekspozitura međunarodnoga komunističkog pokreta.
Crkvena je proslava održana u Zagrebu 21. lipnja 1925., na svetkovinu Srca Isusova, ali u njoj Radić nije sudjelovao. Upravo u to vrijeme Radićeva je stranka sklopila koaliciju sa Srpskom radikalnom strankom i tako ušla u saveznu Vladu. Radić je pak svoju proslavu odredio za 15. i 16. kolovoza 1925., na koju je pozvan i kralj Aleksandar, a Radić mu je osobno spjevao svečanu pjesmu, koja počinje stihovima: „Hrvatski sokol sad k Tebi leti / Zvijezdo Karađorđevićeva doma / Iznad oblaka, munja i zvona / Pozdrav će tebi donijeti.“ U pjesmi spominje i Duvno: „Na tisućljetne duvanjske dveri / Tomislava, kralja seljaka / Karađorđeva zvijezda treperi / Snagom sunčanih zraka.“
Dr. Zlatko Matijević s pravom je za ovo „djelo“ naglasio da „zaslužuje počasno mjesto u kakvoj budućoj antologiji hrvatskoga udvorničkog pjesništva“. Sve u svemu, navedena je Radićeva proslava doživjela pravi fijasko, jer je upravo kada su se kralj i kraljica u Radićevoj pratnji udobno smjestili u svečano ukrašenu ložu započelo strahovito nevrijeme praćeno jakom kišom te je cijelo igralište bilo pod vodom, pa se predviđena vježba u čast kralja Aleksandra nije mogla održati.
Kruna proslave u Zagrebu bilo je podizanje sokolske mogile u parku Maksimir, na jednome uzvišenju, do čijega vrha vode stepenice, sa zemljom donesenom iz svih hrvatskih krajeva. Proslava je održana 15. kolovoza 1925., ali Radić i njegova stranka na njoj nisu sudjelovali. Toliko o jadu i bijedi hrvatske političke elite – i onda i sada, a vrlo često i tijekom prijašnjih hrvatskih stoljeća.
Popularizacija Duvna i Proglas na hrvatski narod
Vrlo važna karika u popularizaciji Duvna kao središnjega mjesta proslave 1000. obljetnice Hrvatskoga kraljevstva bilo je Društvo hrvatskoga zmaja sa sjedištem u Zagrebu. Oni su već 1906. u svoj dugogodišnji program uvrstili proslavu 1000-godišnjega Hrvatskog kraljevstva, u kojemu je važnu ulogu igralo upravo Duvanjsko polje, a kasnije su cijelo vrijeme priprema i izgradnje spomen-bazilike i drugih objekata u Duvnu (Tomislavgradu) bili najvažniji podupiratelji – zapravo oni bez kojih izgradnja ne samo da ne bi mogla biti završena nego ni započeta.
Dostojnoga „partnera“ pronašli su u Duvnjaku fra Miji Čuiću (1882. – 1959.), kojega je uprava Hercegovačke franjevačke provincije kao mladoga svećenika (bile su mu samo 32 godine) 1914. imenovala župnikom župe Županjac (Duvno, kasnije Tomislavgrad). Držim da nema nikakve sumnje da je na tu službu imenovan upravo kako bi uzdigao Duvno, pogotovo gradeći novu crkvu – jer je tadanja crkva bila na nepovoljnome mjestu, k tomu malena i neugledna, a u konačnici možda i samostan na sjeveru Provincije.
Fra Mijo je za duvanjskoga župnika došao u najnepovoljnije vrijeme – u vrijeme rata. Tada ne samo da muze zašute nego se redovito prekidaju i veliki građevinski i drugi projekti. A fra Mijo je upravo usred rata započeo s najvećim projektom u duvanjskoj (barem novijoj) povijesti: izgradnjom spomen-bazilike, Hrvatskoga doma i hospicija kralja Tomislava uz crkvu.
Najprije je početkom 1917. osnovao Društvo za „Spomen crkvu sa hospicijem u Duvnu“, a već je 14. siječnja 1917. uslijedila prva akcija za prikupljanje priloga u tu svrhu. Na banketu u Duvnu prikupljeno je 29 000 kruna. O tome je fra Mijo obavijestio zagrebačkoga nadbiskupa Antuna Bauera, koji je prihvatio pokroviteljstvo nad izgradnjom spomen-crkve i hospicija (kasnije će se polako odmicati od toga, pod utjecajem povjesničara Ferde Šišića).
U siječnju 1917. bio je gotov i poznati Proglas na hrvatski narod, koji je tiskan i poslan na bezbrojne adrese te objavljen u novinama. U Proglasu – koji su uz fra Miju potpisali i članovi duvanjskoga Odbora za proslavu 1000. obljetnice krunidbe kralja Tomislava na Duvanjskome polju – navodi se: „Ova historijska zgoda, tada najslavnija, a sada najutješljivija za sve Hrvate, ne smije ni u ova burna vremena ostati sakrivena.“
Pozivaju „svu braću od Triglava do Bojane te od Mure, Drave i Dunava do Jadranskoga mora, da ujedinjeni duhom i mišlju što sjajnije proslavimo godinu 1925. kao uspomenu po nas Hrvate najslavnijega dana“. Nakon romantičnoga opisa događaja od prije gotovo 1000 godina na Duvanjskome polju (po uzoru na V. Klaića) navodi se i glavna svrha Proglasa, a to je izgradnja spomen-crkve s Tomislavovim domom u Duvnu i apelira se na sve Hrvate „da svaki pridonese svoj darak na uspomenu naše narodne slave i moći“. „Stoga mislimo i stalno držimo, da se ne će naći nijedan hrvatski težak, građanin, činovnik ni svećenik, nijedno društvo ni općina a da ne bi doprinijeli svoj dar za ovaj spomenik, koji mora biti dostojan hrvatskoga naroda i njegove slavne prošlosti.“
Prikupljanje sredstava i nesretne političke okolnosti
Uskoro je, po svršetku rata krajem 1918. godine, propala stoljetna Habsburška Monarhija (s kojom Hrvati stoljećima često i nisu imali najsretnija iskustva), a stvorena je nova država južnih Slavena, na čelu sa srpskom dinastijom Karađorđevića. Tek će tada Hrvati vidjeti što znači prava nesreća, jer je bivša monarhija bila ipak neusporedivo bolje rješenje od ove nove. Svu će zlobu i pokvarenost novih vlastodržaca iskusiti na sebi i fra Mijo Čuić, koji je u više navrata bio progonjen i osuđivan – jer je hrvatsko ime redovito bilo zabranjeno i nepoželjno u javnome prostoru.
Ipak, i u takvim okolnostima nije se moglo odustati – jer je cilj bio neusporedivo veći i svetiji nego vlastite neugodnosti, pa i progoni, ponekada, štoviše, i ideološko usmjerenje. Stoga je fra Mijo nastojao uskladiti svoje planove sa službenom politikom, pa je na proslavu 1924. pozvan i izaslanik kralja Aleksandra, a fra Mijo je 1928. išao „na noge“ kralju, tražeći da se Duvno prozove Tomislavgradom, što je kralj i odobrio, i to u čast svoga novorođenog sina Tomislava, kojemu je ime nadjenuo upravo po hrvatskome kralju Tomislavu. Kasnije će se fra Mijo truditi i oko markice jugoslavenske pošte u čast 1000. obljetnice Hrvatskoga kraljevstva, od čije su prodaje prikupljeni lijepi prilozi za izgradnju crkve u Tomislavgradu. Nije se moglo bez države – a država ti je bila neprijatelj!
Fra Mijo se već u ljeto 1920. uputio u daleki svijet – u Sjedinjene Američke Države, gdje je ostao gotovo punu godinu, tražeći i okupljajući Hrvate po nepreglednim američkim prostranstvima i od njih skupljajući priloge za izgradnju spomenutih objekata u Duvnu. Prikupio je za izgradnju oko milijun kruna, vrlo lijep iznos, iako je to bila otprilike samo 1/7 ili 1/8 ukupnih troškova.
O tome je sačuvan iznimno zanimljivi dnevnik koji je fra Mijo vodio za svojih putovanja po Americi. Američki su Hrvati i kasnije, osobito preko hrvatskih svećenika, a najviše preko Duvnjaka dr. fra Davida Zrne, slali novčana sredstva za dovršetak gradnje. Tako se slobodno može reći da su Hrvati iz čitavoga svijeta bili ujedinjeni u proslavi Hrvatskoga kraljevstva i izgradnji veličanstvenih objekata u Tomislavgradu.
No, glavnu je brigu na sebe preuzelo Društvo hrvatskoga zmaja iz Zagreba, koje je godinama radilo na popularizaciji Duvna i prikupljanju sredstava za dovršenje izgradnje. Štoviše, njihov je član ing. Stjepan Podhorsky besplatno izradio plan crkve i hospicija uz nju te više puta dolazio i osobno u Duvno da vidi kako napreduju radovi i da dadne praktične upute na terenu. Drugi su članovi sudjelovali osobno s velikim prilozima, a ponajprije industrijalac Milan Prpić, predsjednik Centralnoga duvanjskog odbora u Zagrebu.
No, bez obzira na sva nastojanja i brojne donacije fra Miju su pratile velike poteškoće, kako vezano za političke prilike, tako za gotovo stalnu nestašicu novca. Valjalo je uistinu biti iznimno i sposoban i strpljiv kako bi se sve privelo kraju.
Velika proslava u Duvnu
Nakon sedmogodišnjih priprava došlo je konačno vrijeme da se počne i s radovima. Tako je fra Mijo za 8. srpnja 1924. (prije dakle točno sto godina!) zakazao svečano polaganje kamena temeljca spomen-crkve u Duvnu. Kamen temeljac blagoslovio je toga dana mostarsko-duvanjski biskup fra Alojzije Mišić uz neupamćeno slavlje i mnoštvo duvanjskoga svijeta, kao i onoga iz susjednih krajeva.
Na tu su se proslavu uputila i osmorica članova Društva hrvatskoga zmaja iz Zagreba, koji su putovali u dvama automobilima preko bosanskih gudura, po vrlo lošim cestama. To je gotovo epsko putovanje nadasve zanimljivo opisao jedan od putnika Milutin Mayer i objavio kasnije u knjižici S puta na Duvanjsko polje. Navodi kako ih je kod Šuice dočekao odbornik iz Duvna Stojan Zrno te s hrvatskim barjakom na konju dopratio do Duvna.
Nastavlja ovako: „A kad stigosmo nadomak Duvnu, imali smo što da vidimo. Stotine naroda čekalo nas u svečanoj i slikovitoj narodnoj nošnji pod cijelom šumom hrvatskih trobojnica, među kojima bijaše ih nekih osamnaest od teške svile obrubljenih zlatnim resama. S brežuljka pozdravljala nas pucnjava prangija, koja se razlijegala daleko u mirnu ljetnu noć, dok su po obližnjim planinama paljeni nama na pozdrav narodni krijesovi. Stotinu i pet konjanika, svi na izabranim konjima, prekrivenim krasnim narodnim ćilimovima i sedlima, pozdravljalo nas uz urnebesni poklik: Živjeli Hrvati iz Zagreba! Živjela braća hrvatskoga Zmaja! Živio naš Zagreb! A osim banderija otegao se dugi niz kočija i lijepo iskićenih seljačkih kola, punih duvanjske inteligencije i seljačkog naroda, koji su držali u rukama goruće baklje i raznobojne lampijone. I dok nas je narod burno i iskreno pozdravljao, dotle je duvanjsko pjevačko društvo 'Tomislav' pjevalo Šenoinu pjesmu: Povrh starog Griča brda,/ Kao junak liep i mlad,/ Smjele glave, čela tvrda,/ Slavni stoji Zagreb grad.“
Sutradan je biskup Mišić blagoslovio kamen temeljac i izgradnja je mogla započeti. U planu je bilo da gradnja spomen-bazilike bude dovršena već sljedeće godine, kada bi se upravo uz nju proslavio glavni događaj tisućite obljetnice krunidbe kralja Tomislava i Hrvatskoga kraljevstva – ali su se planovi poremetili te je izgradnja potrajala još mnogo godina.
Fra Mijo i njegova zdanja
Sudbina triju zdanja čiju je izgradnju vodio fra Mijo Čuić bila je tragična – upravo kao i njegova osobna. Naime, crkva i samostan su u ratu bili gotovo uništeni, Hrvatski dom u potpunosti, a fra Mijo je završio u komunističkome zatvoru, gdje mu je život uništen i pušten je na slobodu kao teško bolestan čovjek, koji je nastavak života proveo oduzet, na krevetu.
No, najprije nekoliko riječi o dovršetku građevina. Prvi građevni projekt u koji se fra Mijo upustio bio je Hrvatski spomen-dom „Tomislav“, čija je izgradnja započela uskoro po njegovu povratku iz Ameriku, u kolovozu 1922. Izgradnja je bila dovršena do 1925., ali su unutarnji fini radovi dovršeni tek 1928. godine.
U Domu su bila smještena brojna hrvatska kulturna društva, a imao je i veliku dvoranu za priredbe. Bio je uistinu pravi ures Duvna. No, franjevci su se zbog nekih nesuglasica povukli iz uprave Doma, kao i Hrvatskoga pjevačkog i tamburaškog društva, 1932. godine. Dom je stradao krajem 1944. u eksploziji streljiva koje je vojska bila u nj smjestila. Kasnije nikada nije bio obnovljen. Nalazio se preko puta kasnijega „starog“ hotela u Tomislavgradu.
Spomen-bazilika nije bila dovršena do 1925., kako je izvorno bilo planirano, iako su do tada zidovi uglavnom bili dozidani – fino tesane desetine tisuća kamenova! Novi krajnji rok trebala je biti 1919. godina, u kojoj je prije 1000 godina završeno Tomislavovo kraljevanje. Ali ni od toga nije bilo ništa. Vanjski radovi bili su u potpunosti dovršeni tek 1932., ali je crkva godinama nakon toga zjapila prazna.
Unutarnje uređenje dovršeno je tek pred kraj rata, pa je crkvu svečano blagoslovio biskup Mišić na Miholjdan, 29. rujna 1940. Tada je uslijedio svečani prijenos Svetotajstva iz stare crkve u novu, kao i preseljenje franjevaca u novi samostan. No, samo četiri godine kasnije, u završnici Drugoga svjetskog rata, engleski su ratni zrakoplovi bombardirali crkvu i samostan te ih teško oštetili, pogotovo crkvu i zvonik.
Razlog bombardiranja bila je lažna dojava partizana da se u crkvi i samostanu čuva naoružanje, kao i da u njima boravi njemačka i hrvatska vojska! Tako je crkva, otkrivena i ružna, zjapila sve do 1957., kada je (opet!) uz pomoć hrvatskih franjevaca iz Amerike bila pokrivena i zaštićena od daljega propadanja. Ali je to bio popravak samo za prvu ruku, jer crkva nije izvedena u izvornome obliku, nego krnje, bez kupole.
Veliki radovi poduzeti su tek 1980-ih godina, kada je crkva uređena po izvornome nacrtu S. Podhorskoga te kasnije uređena i iznutra. Danas je pravi biser graditeljstva i ponos čitavoga Duvna i svih Duvnjaka u svijetu, a slobodno možemo reći i hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini.
U izvornome planu crkvenoga kompleksa nije u početku bio predviđen samostan, nego Tomislavov dom ili hospicij (gostinjac), a u svakodnevnome se govoru nazivao Dvorac kralja Tomislava. U njemu su, istina, bile predviđene prostorije i za župno osoblje, ali je u većemu dijelu trebao biti „hotel“ za goste koji bi dolazili u Duvno u posjet „glavnome gradu“ Hrvatskoga kraljevstva i veličanstvenoj spomen-bazilici.
Izgradnja „dvorca“ započela je 1930., ali je prekinuta već sljedeće godine. Na poticaj provincijala fra Mate Čuturića radovi su nastavljeni 1938., ali s potpuno drukčijim nacrtom (opet ga je izradio S. Podhorsky): „dvorac“ je pretvoren u samostan. Samostan je dovršen do rujna 1940., kada je blagoslovljen skupa s novom crkvom. Oštećen je u listopadu 1940. u engleskome bombardiranju, kasnije obnavljan, a dugo godina nakon rata u njemu su boravili i brojni neželjeni stanari, koje su tu utrpale komunističke vlasti. Samostan je 1990-ih godina znatno proširen, što znači da su mu dodana još dva nova krila, a potom je preuređen i stari (izvorni) dio samostana. Sada sa spomen-bazilikom čini izvanredno lijep i ukusan, ali i više nego dovoljno prostran kompleks.
Kako su god gotovo u potpunosti bili uništeni fra Mijini životni građevni projekti, tako je uništen i njegov osobni život. Novi su ga komunistički vlastodršci uhitili 24. kolovoza 1945. u Rijeci te ga svezana, u pratnji policije, sproveli u Travnik. Nakon gotovo pola godine pritvora u Travniku priređeno mu je spektakularno suđenje u Tomislavgradu, na kojemu je trebao biti izrugan i osramoćen pred svojim narodom. No, suđenje upriličeno na Kalandoru, 2. veljače 1946., pretvorilo se u pravi i potpuni fijasko za nove vlasti, zapravo u otvoreni prosvjed duvanjskih katolika, kojih se oko dvijet tisuće okupilo u Muslimanskome domu, u kojemu je bio suđen, i oko njega, i tražilo njegovo oslobođenje, a za to je prikupljeno i tisuće potpisa.
No, ipak je „narodni“ sud osudio fra Miju na smrtnu kaznu strijeljanjem – unatoč otvorenomu protivljenju naroda, koji je navodno zastupao. Nastupili su lažni svjedoci koji su ga optuživali za progon duvanjskih Srba u tijeku rata, iako su i oni više nego dobro znali da je on učinio sve što je bilo u njegovoj moći da bi spasio sve one koje je ikako mogao. To se zove zahvalnost na srpski način!
Smrtna kazna mu je kasnije preinačena u osamnaest godina strogoga zatvora. Fra Mijo je kaznu izdržavao u Kazneno-popravnome domu u Zenici, u kojemu su uvjeti, pogotovo protiv političkih osuđenika, bili gori od bilo kakve smrti te se tu teško razbolio.
Provincijal fra Mile Leko molio je, 1951., komunističke vlasti da ga puste na slobodu jer je bio teško bolestan, točnije „udaren od polukapi“. No, zlikovci su ga tako uzeta i nepokretna još gotovo godinu i pol držali u zatvoru te ga pustili tek u siječnju 1953. Ostatak života proveo je u mostarskome samostanu, uglavnom u krevetu, nepokretan. Preminuo je u Mostaru 8. siječnja 1959., u 77. godini života, a pokopan je u franjevačkoj grobnici na groblju Šoinovac u Mostaru.
Iza fra Mije ostala su djela neprocjenjive vrijednosti: spomen-bazilika i samostan u Tomislavgradu (kao i srušeni Hrvatski dom), kao i organizacija i sudjelovanje u proslavi tisućite obljetnice Hrvatskoga kraljevstva i krunidbe kralja Tomislava na Duvanjskome polju.
U prigodi 50. obljetnice fra Mijine smrti u Tomislavgradu je, 2009., održan znanstveni skup njemu u čast, s kojega je iste godine objavljen zbornik radova Fra Mijo Čuić – graditelj i uznik. Iste je godine ispred samostana i crkve, koje je gradio upravo on, podignut i njegov spomenik, rad akad. kipara Ilije Skočibušića.
Ovih dana navršava se točno sto godina otkako je, 8. srpnja 1924., položen kamen temeljac za izgradnju spomen-bazilike u Duvnu (Tomislavgradu), koji je blagoslovio mostarsko-duvanjski biskup fra Alojzije Mišić te je tim činom službeno započela izgradnja prekrasne crkve u starohrvatskome stilu, koja je do danas ostala najljepši ures Tomislavgrada i čitavoga duvanjskog kraja.
Fra Mijo Čuić je za duvanjskoga župnika došao u najnepovoljnije vrijeme – u vrijeme rata. Tada ne samo da muze zašute nego se redovito prekidaju i veliki građevinski i drugi projekti. A fra Mijo je upravo usred rata započeo s najvećim projektom u duvanjskoj (barem novijoj) povijesti: izgradnjom spomen-bazilike, Hrvatskoga doma i hospicija kralja Tomislava uz crkvu.
