Kontakti i uredovno radno vrijeme

Trg Fra Mije Čuića 1, 80240 Tomislavgrad

Tel: +387(0)34/352-091 || 352-447

Fax: +387(0)34/352-808

Uredovno radno vrijeme radnim danom: 8:00-12:00 i 15:00-18:00.

Nedjeljom i svetkovinama: nakon sv. misa

Raspored misa

Nedjeljom i svetkovinama u Župnoj crkvi:

7:30, 9:00, 10:30, 12:00 i 18:00 sati

Radnim danom u Župnoj crkvi: 7:00 sati

Stipanići: 10:00 sati (nedjeljom i svetkovinama)

Kovači i Širokovac: 11:00 sati (nedjeljom i svetkovinama)

Samostanski muzej

U večernjim satima 05.07.2013. svečano je otvoren Franjevački muzej “Fra Jozo Križić” u Tomislavgradu.Bijaše to vrijedan i važan kulturni korak na prostoru duvanjskog kraja. Razne folklorne skupine iz Sarajlija, Roška Polja, Brišnika, Tomislavgrada u narodnim nošnjama pjevale su gangu i bećarac. Uz gvardijana fra Antu Pranjića su o. provincijal M. Šteko, vikar Bosne Srebrene M. Karaula, ravnatelj galerije i predavač na Š. Brijegu V. Karačić, petnaestak fratara i čč. sestara, načelnik I. Vukadin, ministar P. Galić, prof. R. Dodig, predstavnici livanjskog muzeja, sredstava informiranja itd. Okupilo se veliko mnoštvo domaćeg svijeta i gostiju. Nisu mogli stati u dvoranu, zato smo program započeli na proširenju pred muzejom. Uz prigodne govore, gvardijana, ministra, načelnika tu  su i glazbene točke naših učenika. Nakon službenog otvaranja muzeja, slijedio je vrlo ugodan domjenak za sve nazočne u dvorani do kasno u toplu ljetnu noć.

 

Muzej se nalazi u kući koju su duvanjski franjevci izgradili 1988. godine, a bila je namijenjena vjeronauku, susretu mladih i kulturnim zbivanjima. Unutar kuće čuvali su se brojni arheološki i etnološki predmeti, koje su fratri marljivo prikupljali dugi niz godina. Predmeti nisu bili dostupni javnosti, stoga je odavno postojala zamisao za uređivanjem muzejskog prostora. Konačno je gvardijan fra Ante Pranjić uz velike novčane napore i pomoć ing. B. Petrica, dao oblikovati  muzejski prostor na katu kuće, i sa stručnim muzejskim radnicima iz Sarajeva, odabrati i složiti trajni muzejski postav s pet muzejskih zbirki: arheološka, sakralna, etnološka, etnografska, afrička s dijelom  filatelije i numizmatike. Muzeju je dao naziv u čast duvanjskog franjevca fra Joze Križića.

 

Fra Jozo Križić(1951-1993).Rođen je 15. kolovoza 1951. godine u Roškom  Polju, a umro je 9. siječnja 1993. u Tomislavgradu. Sve svoje slobodno vrijeme utrošio je na prikupljanje i sređivanje samostanske muzejske zbirke s vrlo raznolikim i vrijednim stvarima. Prikupio je više od 3000 predmeta da bi oteo zaboravu ono što je pripadalo duši i životu njegova naroda. Moglo bi se reći da je sanjao o Franjevačkome muzeju u Duvnu. Franjevački muzej fra Jozo Križić želi da bar dio prošlosti ne ode u zaborav. Želi povezati duvanjsku prošlost sa sadašnjosti i baciti koju zraku svjetlosti na budućnost. Ako u tome uspije, ispunit će svoju ulogu i trud oko ostvarenja i otvaranja ovoga muzeja.

 

Sakralna zbirka

 

     Sakralna zbirka        

     predstavlja izuzetno  

     vrijednu riznicu  

     predmeta, koji su

     tijekom nekoliko

     stoljeća korišteni za

     obavljanje službe božje

     i kao nijemi svjedoci  

     minulih vremena

     sačuvani u  

     Franjevačkome          samostanu.                                     Nastali u vremenskome rasponu od prve polovine 18. do kraja 19. stoljeća, svojom jedinstvenom ljepotom ističu se kaleži, pokaznice, moćnici, raspela na oltaru ili za procesije, posudice za sveta ulja i svete hostije, patene, lađice za tamjan, kadionici i svijećnjaci, zvona. Pored duhovnoga i sakralnoga značenja, sadržana u svakome pojedinačnom predmetu, korištenom za obavljanje službe Božje u crkvi ili izvan nje, iz njih se zrcali i neprocjenjiva vještina majstora zlatara koji su ih izradili. Nerijetko su to bile ruke domaćih zlatara, koji vještinom nimalo nisu zaostajali za umijećem talijanskih ili austrougarskih majstora. Izrađeni od zlata i srebra, u tehnikama lijevanja, iskucavanja, filigrana i cizeliranja, predmeti iz sakralne zbirke predstavljaju remek djela kujundžijskoga umijeća.                        

Posebnu vrijednost ovim predmetima daju podatci o godini proizvodnje i mjestu nastanka ili uporabe, koji su, uza žig radionice, urezani na poleđini ili na dnu predmeta. Kalež iz godine 1730. je najstariji predmet u ovoj zbirci.

           

U zbirci se nalazi i gornja misna odjeća koja se sastojala od misnice (kazule), dalmatike i pluvijala (plašta). Uz ovu odjeću služilo se i liturgijskim priborom: stolom, manipulom, opremom kaleža: purifikatorij (rubac za čišćenje kaleža), pala ili pokrov za kalež, velum (svilena maramica), bursa (spremnica za korporal).

 

Etnološka zbirka

 

Ova zbirka je nastala u drugoj polovini dvadesetoga stoljeća. Prikupljeno je nekoliko stotina predmeta iz duvanjskoga kraja koji se mogu svrstati u različite etnološke zbirke: tradicijsko gospodarstvo, obrti, tradicijsko pokućstvo, tradicijske nošnje, tekstilne rukotvorine, glazbeni instrumenti, osobni predmeti, nakit itd. Najveći broj predmeta prikupio je fra Jozo Križić za svoga života, dobivajući ih na dar od vjernika iz duvanjskih župa. Fra Jozo Križić i ostali                  franjevci su, tijekom više naraštaja, prikupljali i                                                      

u okrilju samostana sačuvali predmete koji

svjedoče o svakodnevnome životu Duvnjaka kao               

što su:

1. proizvodi kućnoga tekstila - tkane, vezene i pletene predmete,

2. gospodarski i zanatski pribor i pomagala, pokućstvo i mnoge druge predmete.

3. uzorci narodnoga odijela i nakita.

            Dio stalnog postava čine:       

            Tekstilni predmeti (odjeća i kućni tekstil) koji su izrađivani od tekstilnih biljaka konoplje i lana, odnosno od vune. Za proizvodnju vlakna su korištena tekstilna pomagala koje ujedno i čine dio postava: stupa i trlica, grebeni i gargaše, preslica i vreteno, kolovrat i dvokolica, čekrk i mosur, rašak i vitlić, te snovača.

             Predmeti od vunenoga prediva, uglavnom su to gornji odjevni predmeti: ačerme, gunjevi, (h) aljine, šudari, hlače (tur. čakšire), zatim biljci, ponjave, jastuci, prostirači (perz. ćilimi). Vuna je, osim za tkanje, korištena i za pletenje čarapa, bozavaca, kotula, podveza, prsluka, rukavica.

            Prema osnovnim obilježjima nošnje duvanjskoga kraja pripadaju dinarskomu tipu nošnji. Osnovni dijelovi ženske odjeće su: košulja, gaće, modra s oplećkom, ačerma, aljina s rukavima, tkanica s paftama (ukrasnim kopčama), pregača, kotula (pletena haljina), čarape, bozavci, opanci, te kapa (kapa i šudar) ili lanetica ili ružalj (marama s ružama) na glavi. Osnovni dijelovi muške odjeće su: košulja, gaće, hlače (tur. čakšire), prsluk, komparan s rukavima, pas (tkanica), čarape, bozavci, opanci, te fes i crveni šal na glavi.

            Nadaleko poznati livanjski zlatari - filigrani - izrađivali su nakit koji je nosilo stanovništvo cijele regije. Od mjedi, alpake, srebra i zlata, u tehnikama filigrana, iskucavanja, cizeliranja i lijevanja izrađivani su đerdani (nakit za prsa), nagrudnici (okovani privjesci), naušnice (đugumuše), pafte (kopče za pojas), kićene špiode (igle za kapu), narukvice (halhale i belenzuke), prstenje (vjenčano, pečatno i dr.), dugmad za toke različita oblika i veličine. Za ukrašavanje pojedinih komada nakita korišteni su srebreni novčići, ulošci od poludragoga kamenja, sedefa ili staklene paste, koraljne i staklene perlice.

            Tradicionalno pokućstvo koje je korišteno u seoskim domaćinstvima do druge polovine dvadesetoga stoljeća. Izloženi su predmeti koji su u kućama stajali uz ognjište ili su bili obješeni na zid: stolci, sinija, čankovi, predmeti za preradu brašna i  pečenje kruha, za pripremanje jela, zatim predmeti koji služe za objed, za čuvanje namirnica i sl. U sobi su se, ukoliko je u domaćinstvu bilo male djece, nalazili kolijevka (bešika) i dubak. Kolijevke su posebno čuvane i često naslijeđivane s koljena na koljeno. Također, izloženi su dijelovi namještaja posebni za gradske kuće: okrugli stolić i škrinja.

             Predmeti koji su služili za prijenos i prijevoz tereta. To su predmeti koji su služili za prijenos tereta ljudskom snagom: sepeti, vučije, krtol, bucat, bukara, čutura, tikva vratuša i sl. kao i dijelovi sprava uz koje se koristila životinjska snaga: drvenica - dio samara i drveni točak - dio volovskih kola.

            S obzirom na razvijeno stočarstvo, mlijeko i mliječni proizvodi su bili vrlo zastupljeni u ishrani i gospodarstvu stanovništva iz ovoga područja. U izložbi su prikazani predmeti koji su služili pri obradi mlijeka i mliječnih proizvoda: stap, mećaja, stroj za pripremanje maslaca (separator) škip, varnjača, dižva kao i predmeti za njihovo čuvanje: kaca za sir itd.

            U ovoj izložbi predstavljeni su i dijelovi drvenoga pluga, tradicionalnoga oruđa za oranje: ručice, gredelj, crtalo i lemeš. Drvene plugove izrađivale su zanatlije, kovači i kolari, a događalo se da su drvene dijelove pluga pravili sami zemljoradnici, oni koji su bili vješti u obradi drveta. Obrada zemlje drvenim plugom predstavljala je težak i iscrpljujući posao za koji je bio potreban veći broj volova ili konja za vuču.

            Također, predstavljeni su i predmeti za kosidbu i kupljenje sijena: kosa, vodir, vile, grablje. Kosidba i kupljenje sijena bili su poslovi koji su se obično obavljali uz pomoć drugih ljudi, obitelji i susjeda te stoga i svojevrsna prigoda za okupljanje, druženje i natjecanje.

             Tehnološki razvoj, nestanak određenih potreba i razvitak drugih, pridonijeli su nestanku tradicijskih obrta u ovome kraju. Izložbom je predstavljen samo mali broj  sačuvanoga pribora (ar. alata) za različite tradicijske obrte, kao što su: opančarski i stolarski obrt

            Izrezbarena spavaća soba. U našemu muzeju možete vidjeti namještaj spavaće sobe iz 1921. godine. Majstori iz Konjica su izrezbarili svaki dio namještaja s velikom pažnjom i umijećem. Danas bi takav rad bio preskup, jer tko bi imao toliko umijeća, vremena i strpljenja  u 21. stoljeću.

 

Afrička zbirka

 

Predmeti izloženi na ovoj izložbi dio su Afričke zbirke Muzeja Franjevačkoga samostana u  Tomislavgradu. Prikupljeni su tijekom misionarskoga rada franjevaca iz Tomislavgrada u Kongu, gdje su nazočni više od četrdeset godina. Raznolika kultura i tradicija ove treće po veličini afričke države dugi niz godina zaokupljala je pozornost kako običnih ljudi, tako i stručnjaka i znanstvenika iz svih krajeva svijeta. Tradicijsko društvo Konga rodovski je organizirano, a osnovna djelatnost stanovništva je poljoprivreda i sabiraštvo. U skladu s tim, u osnovi svih vjerovanja naroda koji žive u Kongu je veza s prirodom i oslonjenost na prirodu, te povezanost živih i njihovih umrlih predaka. Jednako važna uloga u vjerovanjima domorodačkoga stanovništva jest uloga magije i vračeva koji imaju ulogu da pozitivno utiču na živote ljudi koji u njih vjeruju. Predstavljeni predmeti podijeljeni su u sedam skupina i to su: fetiši; glazba i glazbeni instrumenti; misionarstvo; bjelokost i malahit; oružje, oruđe, lov i ribolov; predmeti za uporabu u svakodnevnome životu, tijekom rituala i predmeti koji predstavljaju statusne simbole i maske.

 

Fetiši su male skulpture i predstavljaju dobre i zle duhove, pomoću kojih vračevi liječe, osiguravaju dobru žetvu ili ulov što je još uvijek, bar kada je o liječenju riječ, u tradicijskome afričkom društvu zastupljeniji način liječenje nego što je to liječenje konvencionalnom medicinom. Predmeti od bjelokosti i malahita uglavnom su izrađeni kao uresi ili kao dio nakita, a na izložbi su predstavljeni najreprezentativniji primjerci ove kolekcije kao što su rezbarene slonovske kljove, križevi, figurine životinja, te ženski likovi od bjelokosti.

 

Misionarstvo je predstavljeno po predmetima koji govore o djelovanju franjevaca u Kongu, njihovim nastojanjima da pomognu i unaprijede živote domorodaca Konga. Od 1971. godine u Kongu djeluju misionari Hrvati iz Hercegovine: fra Blago Brkić, fra Ante Ivanković, fra Ante Kutleša, fra Filip Sučić, fra Pero Čuić, fra Stojan Zrno i fra Jozo Vasilj unaprjeđujući vjerski, obrazovni, humanitarni i mnoge druge dijelove života ljudi u misijama u kojima djeluju. Raspela, prevodi Biblije i drugih tekstova vjerskoga sadržaja dio su predmeta predstavljenih u ovoj skupini.

 

Glazba i glazbeni instrumenti su neodvojivi dio života afričkoga stanovništva. Tradicijska glazba, ples i rituali na ovoj izložbi ogledaju se u tradicionalnim instrumentima kao što su sanza i afrička harfa, te u figurinama svirača mnogih tradicijskih instrumenata i svjedoče o brojnosti glazbenih instrumenata, različitostima u odnosu na instrumente koji su nama poznati.

 

 Maske je potrebno promatrati u kontekstu njihova značenja i namjene. Iako su neki od njih izuzetne ljepote, oni dobivaju posve drukčiju vrijednost kada su promatrani očima domorodaca, jer domorodci uključuju u svoje poimanje i funkciju predmeta i značenje koji ti predmeti imaju u različitim dijelovima života ovoga stanovništva.

Arheološka zbirka                                  

U stalnom postavu arheološke zbirke Franjevačkog muzeja u Tomislavgradu izloženi su predmeti koji još od neolitika svjedoče boravak ljudi na ovom prostoru i njihovu djelatnost.        Stalni arheološki postav Franjevačkoga muzeja u Tomislavgradu zamišljen je tematsko-kronološki, što podrazumijeva kronološko izlaganje predmeta unutar tematskih cjelina:

1. Nastambe

2. Obrt i graditeljstvo

3. Numizmatika

           

Prva se cjelina odnosi na naselje, nastambe i svakodnevni život, gdje su predstavljeni predmeti poput prapovijesnih utega za tkalački stan, rimske opeke ili pak dijelova posuđa u kojima se kuhalo, jelo i držalo namirniceiz svih povijesnih razdoblja.

Druga cjelina predstavlja proizvode obrta i umjetnosti, i tu su izloženi oruđe, oružje, nakit i ukrasni dijelovi arhitekture, poput ulomaka fresaka i mozaika.

U okviru izložbe predstavljen je i dio numizmatičke zbirke koju čine novci od rimske republike, preko Mletačkog, dubrovačkog, osmanskog, austrougarskog pa do novca 19. i 20 st

 

           GALERIJA VIRGILIJA NEVJESTIĆA- Tomislavgrad

                         „Duvanjski dječak se vratio u Duvno“

                                                                                                               

Nitko 22. studenoga 1935., kada se rodio dječačić na Kolu kod Duvna, nije mogao ni pomisliti da će četrnaest godina provesti u Zagrebu, a 42godine u Parizu, u središtu svjetske umjetnosti. Tko je mogao nazrijeti da će taj seoski dječačić izrasti u velikoga grafičara, slikara i pjesnika? Nakon svršene duvanjske gimnazije studirao je i diplomirao u Zagrebu na Akademiji likovne umjetnosti, u klasi Marijana Detonija, a 1966. svršava specijalni odjel za grafiku. Osobno će priznati da su presudni utjecaj na njega imali učitelji Ivo Šebalj i Albert Kinert, koji su ga znali „usmjeriti i podučiti kao sina“. Sljedeće godine, na  poticaj povjesničarke umjetnosti Mladenke Šolman, u svojoj trideset trećoj godini odlazi u  Pariz i tu ostaje do svoje smrti, 25. kolovoza 2009. O svojoj prvoj godini boravka u Parizu reći će: „Kao i Kristu bila mi je to užasna godina.“ Zaljubljivanje i zajednički život s mladom odgajateljicom Danielle Brikar, podrijetlom lionskih buržuja, donijet će pozitivan preokret u umjetnikovu životu. Uspon na pariškoj umjetničkoj sceni počinje otkupom Virgilijevih grafika u francuskoj Nacionalnoj knjižnici i osvajanjem ugledne nagrade „Grand Prix Biella“ za grafički rad u Italiji. To će mu omogućiti put po Italiji i posjet raznim galerijama i muzejima. Francuska država mu je dodijelila atelje na omiljenome mu Montparnasseu 1971. godine. Povlači se u samoću svoga ateljea i sav se posve ćuje grafičkomu, slikarskomu i pjesničkomu radu, jer, kako reče: “Ne može se u isto vrijeme biti paradni konj i onaj koji ore.“ Sam kupuje tiskarsku prešu.                    

                Preša   ga je koštala kao mercedes. Tu prešu će koristiti gotovo cijeloga radnog vijeka. Zapošljava se u Francuskome institutu za restauraciju umjetničkih djela (IFROA). Vodio je i posebnu školu za restauracije fresaka u Saint-Savin sur Gartempeu. Osnovao je 1987. u Parizu „L’academie Virgile“, gdje je predavao poseban tečaj grafike. Tijekom 40 godina gravirao je više od 11000 ploča i stigao do grafičkoga savršenstva. U njegovim djelima se isprepleću ono realno, pjesničko i nadrealno. Grafička igla na bakru, kist u uljanoj boji, olovka na papiru bili su sredstvo njegova izražavanja. Sedamdesete godine su godine njegova najvećega uspona. U 1972. godini će nastati i njegov jedinstveni grafički mega-projekt „Le Journal du Vagabond“ (Dnevnik skitnice). Na 365 bakrenih  ploča i četiri ploče za četiri godišnja doba nalazimo njegove dojmove, komentare, metafore, mnogobrojne susrete, život u kavanama, na ulicama, putovanjima itd.                                                                                                                      

 Početkom sedamdesetih izlaže u zagrebačkoj galeriji „Forum“, te u Francuskome kulturnom institutu. Dobio je Vjesnikovu nagradu “Josip Račić“ 1974. godine. Samostalno je izlagao u Zagrebu, Sarajevu, Beogradu, Milanu, Parizu, Bostonu, Tokiju, Firenci, Londonu, Rimu, Den Haagu,  Bruxellesu, U 1974. godini tiskao je mapu uz poeziju A. B. Šimića na francuskome, te zapaženu mapu „Vagabond au Paradis“ (Skitnica u raju). U  1976. godini dolazi mapa „Au Seuil de l’Oubli“ (Na pragu zaborava). To bibliofilsko izdanje je proglašeno najljepšom francuskom knjigom u domovini. U 1980. godini izdaje svoju ilustriranu zbirku pjesama „IBI, ljubavi moja“. Objavio je i bibliofilska izdanja pjesama D. Tadijanovića, S. Čuića i Ch. Baudlairea.                                                                                                                                                                      

Vrlo ga je pogodila agresija na Hrvatskui BiH. Svojim nastupima na francuskome radiju i na stranicama Figaroa iznosio je pravu istinu.

Na izložbi u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u Parizu devedesetih podastro je četiri mape pod naslovom „Praskozorje - u počast hrvatskome narodu“.                                                                                                                                                                                                                                                 

Davne 1953. godine kao dječak Virgilije je napustio svoj duvanjski kraj. Dolazio je i odlazio, željan novoga znanja i svjetske umjetnosti. Od 25. kolovoza 2009. znanje mu više nije potrebno, a kod Tvorca umjetnosti se nastanio. Lijep dio njegove umjetnosti nalazit će se kao stalna postavka u Franjevačkoj galeriji u Tomislavgradu.                                                                                                                                            

Godinama su franjevci nastojali urediti prikladan prostor, a Virgilije je navraćao. Prostorom je bio oduševljen i zaželio da njegova djela govore u tome prostoru o umjetnosti i ljepoti ljudskoga iskustva i stvaranja. Zaželjeli smo da Virgilije osobno otvori tu galeriju, ali neizlječiva bolest nas je pretekla. Ipak, zahvalni smo Virgilijevim bratićima da su nam ovo omogućili. Zadovoljni smo da bar dio njegova rada i života ostaje među nama u ovoj galeriji, da duvanjski dječak ne zaboravi svoje tisućljetno Duvno. / A. P./