Kontakti i uredovno radno vrijeme

Trg Fra Mije Čuića 1, 80240 Tomislavgrad

Tel: +387(0)34/352-091 || 352-447

Fax: +387(0)34/352-808

Uredovno radno vrijeme radnim danom: 8:00-12:00 i 15:00-18:00.

Nedjeljom i svetkovinama: nakon sv. misa

Raspored misa

Nedjeljom i svetkovinama u Župnoj crkvi:

7:30, 9:00, 10:30, 12:00 i 18:00 sati

Radnim danom u Župnoj crkvi: 7:00 sati

Stipanići: 10:00 sati (nedjeljom i svetkovinama)

Kovači i Širokovac: 11:00 sati (nedjeljom i svetkovinama)

Izgradnja samostana u Tomislavgradu

samostan tomislavgradSamostani su kroz povijest uvijek bili snažna uporišta kršćanstva te sjajna izvorišta svekolikog napretka jednoga kraja – osobito duhovnoga, ali ne manje i materijalnoga i kulturnoga. Osim toga, u slučaju Duvna i crkveno- strateški razlog imao je važnu ulogu za Hercegovačku franjevačku provinciju: jedan samostan trebalo je osnovati i u sjevernim stranama provincije i biskupije, budući da su sva tri preostala samostana( Široki Brijeg, Mostar i Humac) bila u južnom predjelu Hercegovine. Također je i snažni prirast pučanstva u duvanjskom kraju svakodnevno poticao franjevačku upravu u Mostaru da sve više razmišlja o novom samostanu u Duvnu. Nije dakako nevažan bio ni povijesni razlog, točnije, vjerovanje kako je u Duvnu samostan postojao  i prije turskih osvajanja i razaranja te da je tada bio i uništen. Iako ovaj podatak o samostanu na Blažuju( koji bi bio uništen od Turaka) nije posvema siguran, ipak je moguć, jer je sigurnim povijesnim izvorima zabilježeno da se u početku postojanja Bosanske franjevačke vikarije jedna kustodija nazivala Duvanjskom – a čudna bi bila ta kustodija koja u svome središtu ne bi imala samostana. Osim toga, u to je vrijeme bilo sjedište jedne katoličke biskupije.

No, izgradnja samostana u Duvnu bi, uza sve gore navedene važne razloge za njegovu izgradnju, još dugo ostala samo ideja ili mrtvo slovo na papiru da se u samom Duvnu( tada Županjcu, od 1928. Tomislavgradu) nije našla jedna snažna osobnost, koja će prionuti ostvarenju same ideje i želje franjevaca i njihova puka. Bio je to fra Mijo Čuić, i sam rodom Duvnjak, duvanjski župnik kroz dugi niz godina( 1914. – 1936.), koji će biti glavni organizator i nositelj svih projekata u župi kroz međuratno razdoblje. On je graditelj veličanstvene duvanjske bazilike, začetnik izgradnje franjevačkog samostana i Tomislavova doma s čitaonicom. Uz to što je bio duvanjski župnik i dekan, fra Mijo je bio i član uprave Provincije, pa je tako mogao utjecati na donošenje ključnih odluka. Radovi na samostanu otpočeli su još 1930., nakon što je 10. kolovoza te godine položen kamen temeljac. No, ubrzo  su zaustavljeni jer je tlo bilo podvodno. Osim toga, župa je već bila iscrpljena izgradnjom spomen - bazilike pa novaca za samostan jednostavno nije bilo. Stoga je brigu za izgradnju samostana preuzela franjevačka provincija na čelu s velikim provincijalom fra Matom Čuturom, koji je izvrsno shvaćao potrebu jednoga franjevačkog samostana na sjeveru provincije i biskupije. Prema jednom starom nacrtu, u početku samostan – prema planu ing. Podhorskog- nije bio zamišljen onako kako će stvarno biti sagrađen. Vidljive su naime „kule“ na sva četiri samostanska ugla te četvrtasti, a ne pravokutni oblik samostana. U svakom slučaju, radovi na izgradnji samostana, prema novom( ili barem drugom) planu nastavljeni su tek 1938. godine.

Za dvije godine uz već izgrađenu baziliku nikao je vrlo uspjeli i funkcionalni pravokutni samostan, doista reprezentativno zdanje, na čast čitavome Duvnu. Sastoji se od podruma duž čitavoga samostana, tri etaže i potkrovlja. Vrlo je ukusno spojen s bazilikom u jedinstveno zdanje. Samostan je svečano blagoslovio mostarsko- duvanjski biskup fra Alojzije Mišić 30. rujna 1940. posvetivši ga blaženom Nikoli Taveliću. Iste su se godine fratri preselili u samostan. Sljedeće godine uprava Provincije proglasila je novu zgradu samostanom, a te je godine tu bio smješten i novicijat hercegovačke provincije. Tijekom rata, točnije 1943., samostan je prekriven drugim crijepom, koji je skinut sa stare crkve i župne kuće, jer je žljebasti crijep propuštao vodu. Ali zadovoljstvo novim i lijepim samostanom nije trajalo predugo: samostan će, zajedno s bazilikom, u ratnim razaranjima biti teško oštećen. Bili su pred kraj rata bombardirani talijanskim zrakoplovima u vrijeme  kad su Duvno zauzeli partizani i smjestili svoje zapovjedništvo u samostanske prostorije.U tako bijednom stanju ostao je samostan kroz dugi niz poratnih godina: sredstava za obnovu jednostavno niotkuda nije bilo. Fratrima su kroz te godine „društvo“  činili i djelatnici ureda nove komunističke mjesne vlasti, koji su za svoje potrebe bili zauzeli dobar dio samostana. Tek će 1958. godine započeti malo veći radovi na samostanu: tako je promijenjen krov, uvedene elektroinstalacije, pokrpani zidovi i prozori, postavljene primitivne drvene stube. Sve su to bili popravci za prvu ruku, samo da bi se unutra nekako moglo živjeti. Temeljna obnova događa se tek 1970./ 71. godine. Novčani dar za obnovu stigao je i od hercegovačkih fratara koji su djelovali u franjevačkoj kustodiji u Americi i Kanadi. Tada je iznad gornjega kata postavljena betonska ploča, uvedeno centralno grijanje, nova rasvjeta i vodovodna mreža. Zalaganjem gvardijana fra Ante Perkovića i ostale braće uz samostan je s gornje strane dograđen još jedan dio, troetažni nadodatak samostanu. Radovi su izvođeni u razdoblju od 1980. do 1984. na gornjem katu toga nadograđenoga dijela smještena je samostanska knjižnica, na srednjem fratarska razgovornica, a u prizemlju prelijepa kapelica Presvetog Sakramenta.

Kapelica je uređivana 1983. / 1984. , a svečano blagoslovljena 29. siječnja 1984. te otvorena za službu Božju. Kapelica je ukrašena prelijepim misus prijatelj malenihozaicima, vitrajima i slikama. Kroz to vrijeme izveden je i veliki zahvat na krovu samostana: namjesto dotrajalog krova postavljen je novi vrlo kvalitetni bakreni krov. U sljedećim godinama obavljeni su još neki potrebiti obnoviteljski radovi unutar samostana. Tako su 1986. Izmijenjeni parni kotlovi te promijenjen sustav grijanja i uređeno cjelokupno centralno grijanje. Također su uređivane i podrumske prostorije. Ipak i nakon svih nadogradnja samostan je bio pretijesan, bez prijeko potrebnih prostorija. Ideja o nadogradnji (aneksu) samostana sazrijevala je u glavama fratara dugo – da bi se konačnom ostvarenju toga plana pristupilo tek 2000. godine. Samostanu su u dvorištu sa stražnje strane „starog“ samostana nadograđena još tri krila, tako da sada ima oblik klasičnog samostana sa četiri krila, između kojih se u sredini, unutra, nalazi klaustar. Gradnja samostana još nije potpuno dovršena, a trajat će zacijelo još koju godinu. Ipak, u studenom 2005. blagoslovljen je dovršeni dio novoga samostana, u koji su franjevci uskoro nakon blagoslova i preselili. Osim ukusno uređenih prostranih soba za svakoga člana samostana iznimno je važno da je stvoren prostor za zajedničke prostorije: knjižnicu, blagovaonicu, kuhinju, razgovornicu (TV-dvoranu), budući umjetnički izložbeni prostor, za izdavačku kuću „Naša ognjišta“, a u planu je i uređenje velike dvorane za sastanke. Ovih dana počela je i obnova starog dijela samostana u kojem bi trebali biti ured Naših ognjišta, Župni ured, prostorije za pastoralne aktivnosti te sobe za fratre.

 

 

Fotogalerija: