‘Bože, milostiv budi meni grešniku’
- Detalji
- Kategorija: DUHOVNOST - Meditacije
- Objavljeno Subota, 05 Ožujak 2016 09:54
Moramo odbaciti primjer molitve farizeja i učiti od carinika: “Bože, milostiv budi meni grešniku.” Tu kratku strelovitu molitvu možemo mnogo puta ponavljati, kako bi se u duši potaknula ljubav prema poniznosti i svijest o njezinoj važnosti prilikom molitve.
U današnjemu evanđelju svete mise evanđelist Luka govori nam o dvojici koja su se došla pomoliti u hram: jedan je bio farizej, a drugi carinik. Farizeji su imali visoko mišljenje o sebi – smatrali su se savršenim vršiteljima zakona. Carinici su bili zaduženi za ubiranje poreza i smatrani su ljudima koji više vole vlastitu korist nego vršenje zakona. Evanđelist nam je na određeni način dao do znanja da se Isus ovom prispodobom posebno obratio onima koji sebe smatraju pravednicima, a omalovažavaju druge. Na početku prispodobe odmah je vidljivo da farizej ulazi u hram bez poniznosti i ljubavi. Sav je usredotočen na sebe i oholi se zbog vlastitih dobrih djela: “Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili kao i ovaj ovdje carinik. Postim dvaput u tjednu i dajem desetinu od svega što steknem.”2 Umjesto da hvali Boga, počeo je hvaliti samoga sebe: sve što je činio, bilo je dobro: postio je, plaćao desetinu… Međutim, sve to što je dobro u njegovim djelima bilo je na neki način umanjeno zbog njegove oholosti: sebi je pripisivao zasluge i omalovažavao je druge. Nedostaju poniznost i ljubav, a bez njih nema vrline niti dobrog djela.
Farizej stoji tamo gdje je siguran da će biti primijećen. Moli, zahvaljuje Bogu za sve što je učinio. Ali njegova molitva obiluje samohvalom. Pun je samozadovoljstva. Uspoređuje se s drugima i smatra se boljim i pravednijim u vršenju zakona.
Oholost je najveća prepreka za postizanje božanske milosti, to je glavni i najopasniji grijeh: nastoji se uvući i u naša dobra djela, oduzimajući im nadnaravnu dimenziju i zasluge. Korijen oholosti je u dubini čovjeka (u njegovu neurednom samoljublju), i ništa nije toliko teško kao iskorijeniti je, pa čak i samo prepoznati.
Oholost se očituje u svim životnim područjima. “U odnosima s bližnjima samoljublje nas čini uvrjedljivima, krutima, oholima, nestrpljivima; stvara u nama potrebu za neprestanim potvrđivanjem vlastitoga ja i osobnih prava, čini nas hladnima, ravnodušnima, nepravednima u prosudbama i riječima. Samoljublje čini da uživamo govoriti o vlastitim djelima, uspjesima i iskustvima, o poteškoćama, o patnjama, čak i kada to nije potrebno. Prilikom vršenja određenih pobožnosti ohol čovjek uživa gledati druge, procjenjivati ih i osuđivati; nastoji se uspoređivati i smatrati se boljim od njih, vidi im samo mane i niječe njihove dobre strane, pridaje im nečasne namjere, čak im želeći zlo. Zbog samoljublja […] vrijeđamo se kada smo poniženi, napadnuti ili preskočeni, ili kada nismo prihvaćeni, počašćeni ili cijenjeni u onolikoj mjeri koliko smo se nadali.”
Moramo odbaciti primjer molitve farizeja i učiti od carinika: “Bože, milostiv budi meni grešniku.” Tu kratku strelovitu molitvu možemo mnogo puta ponavljati, kako bi se u duši potaknula ljubav prema poniznosti i svijest o njezinoj važnosti prilikom molitve.
Preuzeto sa bitno.net