Kontakti i uredovno radno vrijeme

Trg Fra Mije Čuića 1, 80240 Tomislavgrad

Tel: +387(0)34/356-800

Kućni mob.: +38763/422-488 (WhatsApp i Viber)

Email: samostan.tomislavgrad@gmail.com

Uredovno radno vrijeme radnim danom:

8:00-12:30 i 13:30-16:00.

Nedjeljom i svetkovinama: nakon sv. misa

Raspored misa

Nedjeljom i svetkovinama u Župnoj crkvi:

7:30, 9:00, 10:30, 12:00 i 18:00 sati

Radnim danom u Župnoj crkvi: 7:00 sati;

četvrtkom u Župnoj crkvi u 7:00 i u 18:00 sati

Kovači: 11:00 sati (nedjeljom i svetkovinama)

Stipanići: 10:00 sati (nedjeljom i svetkovinama)

Širokovac: 11:00 sati (nedjeljom i svetkovinama)

Starački dom: petkom u 10:00 sati

Riječ za Tvoju dušu ( Prva nedjelja Došašća B)

advebtskesvijece( Subota, 26. 11. 2011. – fra Petar Ljubičić) Danas počinjemo novu crkvenu godinu. Ovo vri­jeme crkvene god. zove se  Došašće ili lat. Advent. Ovo je sveto, milosno vrijeme, jer je u njemu Božja ljubav posebice djelotvorna. Cilj te djelotvornosti jest da ojača vjeru i produbi želju za Bogom.
Došašće traje četiri tjedna i želi nam pomoći da se što bolje pripremimo za skori blagdan Isusova rođenja.
Znamo da se Isus kao čovjek rodio pred više od dvije tisuće godina. Došao je kao Spasitelj, pojavio se, progovorio, objavio nam ljubav Božju i pozvao nas da je svi upoznamo. On je i danas živ.
A što je s nama? Živi li u nama žarka čežnja i želja za Bogom – Isusom Kristom. Koliko ga volimo i koliko mu se zaista radujemo?
Isus se uvijek iznova u nama želi roditi. To nam stalno po prorocima javlja. Stalno kuca na naša vrata, da ga primimo na stan, da ga ugostimo.
Da bismo se Bogu radovali, trebamo ga bolje poznavati. On nam se objavljuje u osobi Isusa Krista. Nije mala stvar da Bog dolazi da za nas i s nama bude pravi čovjek kao i mi. A kakvi smo mi?
Treba se uozbiljiti? Kako? U stara vremena Crkva je od svojih vjernika tražila da kroz došašće posebice poste, da se odriču jela i bučnih zabava, da više razmišljaju, mole i čine dobro.
Današnje evanđelje govori nam o svršetku svi­jeta, o konačnim događajima i o konačnom dolasku Krista kao suca.
Ima li veze između ta dva dolaska Isusova? Kako da ne. Prva je veza ta, što se radi o istoj osobi, isti je Krist, koji se rađa u betlehemskoj štalici i koji će doći na kraju svijeta suditi žive i mrtve. Jednaku budnost, jednaku pozornost zahti­jeva od nas i jedan i drugi njegov dolazak.
Svojom pripremom na ovaj njegov dolazak kao Spa­sitelja više iskazujemo svoje štovanje, ljubav, privrženost prema njemu, nego sa njegovim očeki­vanjem kao suca. Imajući ga pred očima kao suca, mislimo samo na sebe, kako ćemo proći.
Puni one prave i iskrene ljubavi spremajmo se u Došašću na njegov dolazak. Evanđelje nas zato poziva na budnost.
- Bdijte - to znači ne spavati, ne drijemati dok je dan, ne gubiti vrijeme.
- Bdjeti - to znači biti razborit i realan, pozoran na sve što se oko nas događa, otvoriti oči i promatrati što nam dan donosi, truditi se otkriti i raspoznavati znakove vremena, dobro od zla razlikovati.
- Bdjeti - to konačno znači ostati aktivan, ne skrstiti ruke, boriti se protiv klonulosti ravodušnosti i rezignacije, s vjerom gledati u budućnost, vjerno Bogu služiti, iznad svega ga ljubiti, na braću misliti ...
Budnost je vrlo važna u životu. Ako budemo bdjeli, onda nas sigurno neće iznenaditi Kristov dolazak, pa došao on navečer ili rano ujutro, u pola noći ili pola dana. A biti budan, znači kršćanski živjeti, u svakom trenutku biti spreman pokazati Bogu svoje račune... To je briga za jedan drugi život, vječni, u koji vjerujemo i koji je dragocjeniji od ovoga običnog biološkog života.
Neka nas Došašće potakne na veću budnost, da Gospodina dočekamo kao vjerni sluge, koji ne ljenčare, nego izgrađujući sebe po nauci Spasiteljevoj izgrađuju bolji i ljepši svijet.
Budimo budni u ovo adventsko vrijeme, da nas ne zatekne na spavanju. 
Probudimo u svom srcu uspavanu vjeru, da ne bude slabokrvna, pospana, kolebljiva, nagrižena sumnjama. Da ne životari u našoj duši samo kao tradicija, nego da bude izvor života, što daje snagu našoj nutrini, upravlja našim bićem.
- Probudimo volju koja je tako neodlučna, popustljiva, labava. Umom često uviđamo, kakvi bismo trebali biti, čega bismo se trebali čuvati, ali nas tako sputavaju loše navike, napasti, da nismo kadri učiniti nijedan odlučan korak prema boljemu. Zaustavlja nas i najmanja prepreka, plaši nas i najneznatniji prigovor, komotnost nam ne da, da uložimo i najmanji napor u svoju nutarnju izgradnju.
- Probudimo se iz pasivnosti. Dosta je onoga pasivnog kršćanstva koje se ograničava samo na to, da ne čini zla. Nisam palio, ni ubijao – to je dosta. A  jesi li s time udovoljio zapovijedi ljubavi, najvećoj od svih.
Držiš sebe dobrim mužem, jer ne tučeš svoju ženu. Dobrim ocem, jer ne učiš djecu nikakvom zlu. A da li im posvećuješ dovoljno brige, pozor-nosti i ljubavi, koliko vemena im posvećuješ i mogu li osjetiti toplinu tvoga srca?
Uza sve to budimo puni nade, sigurne nade da će naš susret s Bogom biti radostan, da će nam sve oprostiti „progledati kroz prste“ radi svoga milosrđa i jer nas voli. Ta nada imat će opravdanje u našem nastojanju da dobrota prevlada u nama.
"Što velim vama, to velim svima: Bdijte!" (Mk 13, 37). Svršetak današnjeg evanđelja, ozbiljno upozorenje Isusovo: Bdjeti ovdje znači biti spreman na susret s Gospodinom i čekati kao što se čeka ljubljena osoba, prijatelj, oslobođenje, spas. Onaj tko je najviše ljubio i to dokazao u betlehemskoj štali i na golgotskom križu, jedini prijatelj, vratit će se da nas odvede u vječni dom. Nije važno kad će doći. Važno je da će doći, a naj­važnije je spremno ga dočekati, "bdjeti".
"Što velim va­ma, to velim svima: Bdijte!" Moramo biti uvijek na straži, vječno spremni da se pogledamo s Gospodinom u oči. Život mora biti očeki­vanje vječnoga života. Naši računi uvijek uredni, naši kovčezi uvijek spremljeni: da svaki trenutak budemo spremni poći "ususret Gospodinu", jer svaki trenutak može biti taj trenutak ...
Imajmo živu vjeru, probudimo čvrstu nadu, ispunimo se žarkom ljubavlju i budimo Bogu u svemu vjerni, pa se ne bojmo!
Nensi i Patrik
Nensi daje svoje svjedočanstvo: „Rođena sam u Zagrebu. Cijeli sam život provela u Kanadi, gdje sam upoznala svoga supruga koji je dva puta bio rastavljen. Imao je četvero djece: jedan sin ovisnik o drogi, drugi o alkoholu, kći dva puta razvedena.
U tom teškom stanju u kojem sam se nalazila, brat mi šalje iz Zagreba Gospine poruke. Čitam ih i one pozivaju na obraćenje i molitvu. Kakvo obraćenje. Pa ja sam katolkinja… Primila sam sve sakramente. A što je s milostima… One su u škrinji, ormaru… Morala bih nešto učiniti od svoga života…!?
Dajem poruke svome mužu. „Što ću ja od toga. Ja sam poslovan čovjek“, - odgovara mi. To je tvoja savjest, rekla sam mu!“
Patrik pripovijeda: Otvaram knjižicu i čitam: „Posljednji put te pozivam da se obratiš“. I čudo se događa. Moje srce pogađa strijela milosti. Plačem kao malo dijete.
Ovo je istina. Djeca govore istinu! – rekao sam svojoj ženi. Ja sam živio bez Boga. Moj Bog je bio novac. Moj život je bio katastrofa: rastave, preljubi i drugi grijesi…
Čitam poruke i one postaju moj život… Živim po njima… Počinjem moliti, ići u crkvu. U svojih 30 godina samo dvaput sam bio na sv. Misi, ja katolik.
Onda dolazi milosni trenutak moje ispovijedi. Plakao sam opet kao malo dijete kad mi je svećenik davao odriješenje i rekao mi da me Bog voli i da mi sve oprašta. Koje li milosti?! Poslije trideset godina grješnoga stanja Isus mi sve oprašta. Kako je divno vjerovati, ljubiti i živjeti s Isusom!
Prvotni stav vjernika u Došašću trebala bi biti vjera koja će biti kadra
uočiti Gospodinovu nazočnost u sakramentima
u svetoj misi i životnom svjedočenju.