Riječ za Tvoju dušu( Druga nedjelja Došašća)

Detalji

Kategorija: DUHOVNOST - Nedjeljne propovijedi

Objavljeno Subota, 03 Prosinac 2011 19:28

( Subota, 3. 12. 2011. – fra Petar Ljubičić) Nalazimo se u svetom vremenu adventa = došašća. Advent = dolazak.To je milosno vrijeme, radosti i nade! Vrijeme obećanja s Božje strane i ispunjenja tih obećanja. Vijeme isčekivanja i odgovora s naše strane. Ovo vrijeme Bog nam je darovao i ono je za nas vrijeme spasenja.

Riječ Božja nas opominje da ozbiljno shvatimo svoj život, svoj poziv na vječni život, da se vladamo odgovorno.Naš život je radosno čekanje Gospodina.  Čuli smo prošle nedjelje:

- Pozvani smo da budemo budni i žarko molimo. Tako ćemo se najbolje pripraviti za Kristov dolazak.

U prvom čitanju čuli smo riječi velikog pro­roka Izaije. Najavljuju spas i Spasitelja židovskom na­rodu: "Podigni snažno svoj glas, glasnice radosne vije­sti... reci judejskim gradovima: 'Evo Boga vašega'!" (Iz 40. 9), pred vratima je spas i spasitelj.

Glasnik radosne vijesti podigao je svoj glas, čuli smo ga u današnjem evanđelju: "Pojavi se Ivan Krstitelj u pustinji propovijedajući obraćeničko krštenje za oproštenje grijeha" (Mk 1,4).

Crkva mu je dala ime Preteča. U ta davna vremena, ako je vladar dolazio u neko mjesto, pred njim je išao glasnik - teklić da ga na­javi; da onima koji su ga čekali kaže: Evo ga, dolazi! Tu zadaću imao je i Ivan Krstitelj: pripraviti židovski na­rod na Gospodinov dolazak, reći im: Dolazi, evo ga!

U ove dane obraćenja, priprave za Božić - dolazak Gospodinov, Crkva nam stavlja pred oči živi primjer kakav izgleda potpuno obraćeni, Božji čovjek: pred nama je Ivan Krstitelj.

Isus za njega jednom reče: "Za­ista, kažem vam, između rođenih od žene nije ustao veći od Ivana Krstitelja." (Mt 11, 11). Zašto tolika pohvala? Odgovor je u životu Ivana Krstitelja.

Nije on bio trska - reče Isus - što se klanja svakom vjetriću, nego hrast što prkosi svim vjetrovima; nije bio bijednik - plašijivac što čuva svoju kožu nego junak što nikada ne izdaje svoju savjest i dužnost, svoga Boga: heroj, neslomivi karakter što kleči samo pred Gospodinom; za njega, za njegovu istinu i poruku daje i život.

Nije pazio što će reći njegov kralj nego što kaže njegov Bog; nije bio rob straha, ljudskoga obzira, vlastitog tijela i života, nego poklonik istine, sluga Božje riječi i pravde, ma koliko ga to stajalo, a znamo: koštalo ga glave. Pokazao je da za Boga katkada treba i mrijeti, a uvijek se žrtvovati.

Sveti Ivan Krstitelj: primjer, opomena, uzor i ukor veoma mnogim kršćanima. Uči nas kakav mora biti kršćanin: hrast, a ne trska, čovjek istine, čovjek vjere, karakter; Ivan je primjer kako ne smijemo imati obzira prema ljudskim obzirima; kako ne smijemo paziti što radi ili što će reći ovaj ili onaj nego što će reći naš Bog.

Njegov život je pouka kako se nikada ne smijemo zamjeriti Bogu, makar se zbog toga zamjerili cijelom svijetu: Bog je prije svih, prije svega.

Kako mi stojimo s tim?

"Ivan je bijaše obučen u odijelo od devine dlake... Hranio se skakavcima i divljim medom."

Još jedanput primjer čovjeka, potpunoga gospodara samoga sebe. Koliki su danas zaboravili da imaju dušu misleći previše na tijelo.

Mi ne možemo i ne moramo u pustinju i jesti skakavce, odijevati se kožom od deve kao Ivan. Uostalom i u bogastvu se može služiti Bogu.

Samo je jedno važno: da uvijek budemo gospodari sebe, dobra djeca svoga nebeskog Oca, da budemo bez ljage i mane na dan njegova dolaska.

To je smisao i cilj naše priprave za Božić, naš susret s Gospodinom što nam dolazi u posjet.

Ivan Krsti­telj je srcem i dušom i čitavim svojim životom učio narod kako treba vjerovati i kako treba živjeti.

O njemu je nje­gov otac Zaharija prorekao kad mu se jezik otvorio: "A ti, dijete, prorok ćeš se Svevišnjega zvati, jer ćeš ići pred Gospodinom da mu pripraviš putove" i da pokažeš narodu put spasenja.

Put spasenja je put vjere, koju je Isus donio na svi­jet i put života po toj vjeri. Zato je Ivan po Božjem nadahnuću upućivao narod na Isusa, koji je s neba došao da ljude i svo­jim životom i svojom naukom vodi i spasi. "Nakon mene - govorio je Ivan - dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sag­nuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim". (Mk. 1,7-8)

O, kad bismo mi kršćani bili svjesni uloge koju je vršio sv. Ivan Krstitelj i kad bismo svojski nastojali da i mi vršimo koliko toliko njegovu ulogu, među nama ne bismo imali djece koja govore da ne vjeruju u Boga niti bi bilo barem toliko zla, koliko ga ima danas među nama, koji smo se krstili i koji po krštenju pripadamo Isusu Kristu, koji je bio, jest i uvijek će biti jedini i pravi Učitelj i Spasitelj svih ljudi.

Uvijek je trebalo i uvijek će trebati onih koji su svojom riječju i svojim primjerom ukazivali na potrebu vjere i života po vjeri koju nam je donio Isus Krist.

Papa Drugoga Vatikanskog sabora Pavao VI. (bio papa od 1958.-1978.) je javno i svečano rekao: "Danas nije dosta biti samo katolik. Treba biti i apostol!" Svi oni koji aktivno sudjeluju u bitnoj zadaći službene Crkve, da uči i spašava ljude, vrše najsvjetli­ji, najvažniji i najbožanskiji posao. Naš pokojni blaženi profesor Ivan Merz, koji je bio toga svjestan, napisao je: "Dani, u kojima ne učinimo ništa za druge, već samo za se, to su izgubljeni dani."

Ovdje se ne radi samo o roditeljima, ocu i majci, koji su prvi učitelji i odgojitelji svoje djece, koji se moraju brinuti za vremenitu i vječnu sreću svoje djece, kojima je dužnost da svo­jim životom i dobrim primjerom, ali i svojom riječju, svojim opomenama usađuju u duše svoje djece Boga i Božju nauku, kojima je dužnost da sv. vjeru i život po vjeri prenose na svoju djecu, nego se radi o svakome kršćaninu-katoliku, da sa svoje strane doprinosi i djeluje za poboljšanje vjerskog i moralnog života u sredini, u kojoj živi i djeluje. Ako smo uvjereni i vidi­mo daje život po nauci Isusa Krista najbolji život, i da on vodi pravome i vječnome dobru, zašto se onda ne bismo više zala­gali i više nastojali da svatko živi tim životom?

Mene, kao svećenika, oduševljava postupak sv. Ivana don Boska, kad je on još kao dječak, skupljao oko sebe djecu, učio ih kršćanski nauk i vodio ih na sv. ispovijed i Pričest. Onda­šnji njegov župnik je javno govorio da je primjer toga dječaka i njegov rad učinio u njegovoj župi preporod vjerskoga života.

Pouzdajmo se u Boga! On nas nikada ne napušta i nikada ne ostavlja, samo ako mi njega ne ostavimo. Stavimo svu svoju nadu u Boga, u Isusa Krista koji je Bog naše nade! On je sadržaj i oslonac naše nade. A čvrsta nada mora pobijediti. Evo jednoga primjera:

Prije nekoliko godina hodočastio je u Lurd jedan mladić koji je na smrt bio bolestan. Kad se procesija s Presvetim približavala, mladić se podigne i vikne: "Isuse, Sine Marijin, izliječi me!"

Isus to nije učinio. Tada mladić poviče još jače: "O Isuse, Sine Marijin, Ti me nisi izliječio, ja ću to kazati tvojoj Majci!"

Na ovaj pouzdani djetinji vapaj Mariji, pariški nadbiskup ga blagoslovi s Presvetim još jednom. Dok je to nadbiskup činio, opet se prolomi zrakom usklik: "O Isuse, Sine Marijin, Ti si me izliječio! Ja ću to kazati tvojoj Majci da mi ona pomogne zahvaliti se Tebi!"

Potpuno pouzdanje i čvsta vjera čini čudesa.

Jedan indijski hindu svećenik obratio se i pokrstio. Bilo je to za njega izgubiti sve: kuću, imetak, prijatelje; ostavili su ga čak i žena i djeca. On je ipak nastavio  svojim kršćanskim putem.

Jednoga dana upita ga neki engleski časnik: „Hoćete li imati snage nositi posljedice svoga koraka.

Obraćenik odgovori: „Tako su me već mnogi pitali, ali nitko nije pitao da dozna kako je veliko moje veselje! Otkada poznam Krista i u srcu ga nosim, pun sam radosti i tuga mi je nepoznata."

Da, kršćaninu s Kristom tuga je nepoznata; kršćanin bez Kista u srcu: on je tuga - vječno tužan, vječna tuga.

„Vidjeti tužna onoga koji ne traži ništa osim Boga isto je tako rijetko kao vidjeti radosna onoga koji sve drugo traži, samo ne Boga!" (Sv. Igancije)

Morali bismo se zapitati nije li tako malo stvarnoga veselja na licu i u srcu današnjega čovjeka jer ga traži na krivom mjestu: traži sve, a ne traži Boga.

Dvojica svećenika franjevaca šetali su kraj mora u blizini Dubrovnika. Naišli su na jednu skupinu djece, koja su se igrala, ali su odmah prekinuli igru kad su oni naišli i upustili se s njima u razgovor. Jedan od dječaka je prihvatio krunicu, koja je visjela o pascu jednoga od njih, i upita ga: "A šta je ovo?"

- "To je Božje oružje", odgovorio je svećenik. - "Ali Boga nema", odgovori dečko. "Ima, ima Boga, sinko, i valja u Boga vjerovati", odgovori svećenik. "Ali ja ne vjerujem u njega", izustio je dječak. "A ja vjerujem, i mi obojica svećenika vjeru­jemo u njega!" - nastavio je svećenik.

Dijete je nastavilo za njima ići, a pristiglo je još tri, četiri dječaka i dvije djevojčice. I svi su ponavljali: "Mi ne vjeruje­mo u Boga."

- "A mi vjerujemo i vjerovat ćemo" - odgovarala su obojica svećenika.

"Mi Boga mrzimo", nastavljala su djeca. "A Bog vas voli" - nastavljali su svećenici.

"Kako će nas voliti, kad mi njega ne volimo?" - upitali su.

"On je dobar, pa vas voli sve više, što vi više njega vrijeđate", rekao je jedan od svećenika.

"Ali, mi ne vjerujemo u njega!" - "Svejedno, on vas opet voli!"

"Pa baš vi vjerujete u Boga - upita onaj prvi dječak.

"Vjerujemo, kako ne bismo vjerovali!?" "Pa mislite li vi da vas Bog voli?"

"Voli dijete, sigurno da voli i nas i vas, sve voli. "Ali mi nećemo vjerovati u njega... "

Jedna starica se umiješala u razgovor: "Vi, djeco, ne vjerujete u Boga zato što nemate svoje mame. Da imate mamu vjerovali biste i u Boga, jer bi vas ona naučila."

Da, i ovu osnovnu istinu i sve druge istine o Bogu i o Isusu Kristu djecu treba iz malena učiti. Ono što se ne zna, ne može se ni zavoljeti.

• < Prethodno
• Slijedeće >