Tako ćemo se sjetiti i kakvo je taj dan bilo vrijeme, koliko smo dugo razmišljali o tome prije same odluke, kakve su sve bile okolnosti. Dijelom nas sve to kopka, a dijelom sve to popamtimo, jer treba odgovarati za svoje odluke. A kad za njih treba odgovarati, onda treba znati i okolnosti koje su do njih dovele i iskustva koja su joj prethodila. Tako prometna nesreća često bude uzrokom opreznije vožnje u budućnosti, emocionalna povreda je često razlogom zatvorenosti i usamljenosti mnogih osoba, prijevara u biznisu ili gubitak kapitala često rezultira mnogo savjesnijim poslovanjem, gubitak voljene osobe često znači okretanje onima koji su još tu i bolje postupanje prema njima...

Pitanje oko kojeg možemo razmisliti danas jest ono: Što meni predstavlja iskustvo Uskrsa? Slavimo ga, da... Jaja su tu, bogatiiji je stol, malo se češće ide u crkvu, možda se i nešto dodatno izmoli. Da... Umili smo se možda čak na Cvjetnicu u cvijeću. Ispovijedili se. Da, tako radimo svake godine. Tako su nas učili. Tako valjda i treba sve raditi... Očistili smo malo pažljivije i kuću, doći će gosti... Na stolu ima nešto i blagoslovljene hrane. Prestali smo i postiti. Vratili se opet na Facebook, ponovno jedemo meso, opet je možda netko zapalio i cigaretu nakon čitave korizme. I jednu ljutu smo popili, nazdravili najvećem kršćanskom blagdanu. Aleluja... Uskrs je... Sretan Uskrs...

Kalendar kaže Uskrs je. Svake godine neki drugi datum. Ali Uskrs je ipak. Iskustvo koje me ipak ne može ostaviti ravnodušnim. Svjetlo koje je zavladalo u toj noći me ne smije ostaviti ravnodušna. Četrdeset dana pripreme mi upravo to želi poručiti. Ako se pripremaš četrdeset dana za nešto, onda mora da je nešto stvarno važno. Poput onih visinskih priprema sportaša koji uzimaju nekoliko tjedana pa se spremaju za važne oglede, prvenstva, natjecanja... Igraju pripremne utakmice, spremaju se i fizički i psihički, sve kako bi bili što spremniji dati od sebe ono što se od njih očekuje. Pobijediti. Dati sve od sebe. I više od toga ponekad...

Koga to treba pobijediti? Što je to iskustvo Uskrsa na koje se svake godine pripremam? Kroz četrdeset dana pokušavam pobijediti sebe. Svoje slabosti, grijehe i pokušavam biti bolji. Želim taj dan dočekati bolji, a želim i na taj dan donijeti nešto od sebe. Kažu da je dobro ponijeti neki dar kad pođeš nekome u posjet. Ne da se pohvalim, nego da domaćinu dadnem do znanja da ga cijenim, poštujem i da mi je drago što sam kod njega.

Uskrs naš... Pošao bih danas na to slavlje noseći ono što sam skupljao čitavu korizmu. Pokušao bih dati Domaćinu do znanja da ga cijenim, poštujem i da mi je uistinu drago što sam danas kod Njega. On ima slavlje. I slavi ga s nama. Pobijedio je Neprijatelja, Smrt (1 Kor 13,26). Velik je to razlog za slavlje. On usta od mrtvih. Bio je mrtav, a sada živi. Velika stvar. Pitam se hoće li primijetiti moj dar od te silne fešte i slavlja. Od uzbuđenja. Slavimo Njegov život. Pitam se hoću li mu se moći danas imalo približiti... Pitam se hoće li biti prezauzet za mene...

I što nakon iskustva slavlja Uskrsa? Sjećam li se priprema, okolnosti, detalja... Određuje li mene to iskustvo? Pričam li ja o tom Životu? Jesam li ja bio taj dan prezauzet pa nisam stigao otići na slavlje, nego sam se ispričao... Je li me primijetio Domaćin? Jesam li ja primijetio kako On svakoga primjećuje? I usput, tapšući ga po ramenima šapuće: Ne boj se! I stišćući mu ruku prstom pokazuje na gozbeni stol dajući par riječi o onome što je danas pripravljeno: Ja sam kruh živi, kruh koji je sišao s neba. Tko god bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. (Iv 6,51)

Sretan Uskrs! Aleluja!

Fra Željko Barbarić