Kontakti i uredovno radno vrijeme

Trg Fra Mije Čuića 1, 80240 Tomislavgrad

Tel: +387(0)34/356-800

Kućni mob.: +38763/422-488 (WhatsApp i Viber)

Email: samostan.tomislavgrad@gmail.com

Uredovno radno vrijeme radnim danom:

8:00-12:30 i 13:30-16:00.

Nedjeljom i svetkovinama: nakon sv. misa

Raspored misa

Nedjeljom i svetkovinama u Župnoj crkvi:

7:30, 9:00, 10:30, 12:00 i 18:00 sati

Radnim danom u Župnoj crkvi: 7:00 sati;

četvrtkom u Župnoj crkvi u 7:00 i u 18:00 sati

Kovači: 11:00 sati (nedjeljom i svetkovinama)

Stipanići: 10:00 sati (nedjeljom i svetkovinama)

Širokovac: 11:00 sati (nedjeljom i svetkovinama)

Starački dom: petkom u 10:00 sati

In memoriam fra Marku Jukiću (24.IV. 1971. – 1.XII. 2010.)

1

(1. prosinca 2011. - Fra Franjo Mabić, frafranjomabic.info)

A što sam, onda, postao fratar
Dopratio sam ga u sjemenište na njegovu molbu, pošto je iz provincijalata u Mostaru dobio sve potrebite dokumente, odobrenja i upute. Pratio sam ga čitava odgojnoga hoda. Sretan sam bio u njegovom sazrijevanju.

Bio sam mu i na svećeničkom ređenju u veronskoj katedrali 31. svibnja 1997. Koja je to bila radost i veselje brojnoj obitelju i njemu samomu. Svi su došli u Veronu: roditelji Cvitan i Tonka, braća Jozo, Pero, Miro, Tomislav i Mate, sestre Ružica i Mirjana. Nezaboravno! Propovijedao sam mu na Mladoj Misi jer je to tražio od mene čim je obukao fratarski habit. Naravno da sam mu odmah obećao i ponuđeno rado prihvatio.

Moje propovijedi nikada nije komentirao, iako ih je rado čitao već kao sjemeništarac. Tako nije komentirao ni moju propovijed na njegovoj Mladoj Misi, a pročitao ju je već nekoliko dana iza đakonata, a to znači puno mjeseci prije. Dakle, znao je sve što je u propovijedi, a i ono što bih mogao nadodati, ukoliko budem to činio. Govorio sam o svećeništvu, o ustrajnosti u svećeništvu u kojem se bez molitve ne može opstati, ali i molitve naših roditelja, čiji su živi, i rodbine, prijatelja i župljana, posebice naših bolesnika koji se mole za nas, a i mi za njih.

3Njegova majka mi je u prvom razgovoru poslije svih slavlja i na njegovom novom odredištu kao sa zamjerkom rekla, kao da sam povrijedio njihov ponos, a čuli smo se kao pravi prijatelji barem jednom mjesečno, ono redovito, ali i u svakoj prilici koju smo jedno ili drugo procijenili kao dugogogišnji poznavatelji i prijatelji: „Vrano, mi molili i domolili, a ti kažeš da tek sada treba početi.“
Rekao sam da nisam govorio samo njemu i njima, već okupljenim tisućama vjernika i stojim i danas iza svake riječi, jer svećenikom se može postati, i to dosta lako, a ne može se bez molite opstati. Naravno da mi nije proturječila jer i ona i njezin muž i cijela obitelj su osobe molitve i to molitve poznate po ustrajnosti u čitavom selu, ako hoćete i u župi. Nije se ona protivila, već je možda željela reći da su stalno molili i da su vjerovali u svoju molitvu, koja je, evo, urodila plodom. Malo ih je iznenadilo da treba nastaviti jednako. Da, treba nastaviti jednako, ali samo sada zajedno još sa njihovim sinom koji sve čini da bude tako.

Tako je i bilo i proslijedilo. Mladi fratar je sve ono u najljepšem u svojoj župi i kod vjernika i u samostanskoj kući. Molitve ga drže i on u svakom džepu ima krunicu, kako mi je potvrdio jedan čitač iz njegove župe kada mu je poklonio svoju jaketu. Zapravo nije mu je poklonio već su došli kasno s hodočašća i htjeli malo odsjesti i nazdraviti, a bilo je kasno u noći i zahladilo vani sjediti. On je donio sebi ogrtač i njemu. Kada su se rastajali rekao mu je da ponese „windjacke“ i da je ne vraća. Čitač je to meni kasnije komentira, i to doslovce: „Srca ti, u svakom džepu je bila po jedna krunica, ali ne nova već krunica kojom se moli.“ Drago mi je bilo čuti ovo, iako sam to sam sve znao i mali milijun puta se uvjerio, a i ovoga puta mi je bilo još jednom milo, nad svim onim milinama. Ma, razlog je što je i mlad, i zgodan, i simpatičan, a ja još vidim uzdahe iza njegovih leđa pojedinih… Meni je to tako kazivao jedan M. Džida, a ja ni svjestan nisam bio, kako su mi iza leđa u Čerinu, ne samo djevojke, već i žene komentare, postavljale pitanja, jedna od onih najuobičajenih: „Što je on morao ići u fratre?“ Kao da bi zapao samo nju?! Tu mi je molitva njegova kao mladoga subrata, svećenika, gojenca, rođaka i prijatelja, uistinu prijala kao ono što sam tolike godine želio da vidim i da se uvjerim.

Ovdje mi je pao na pamet Arsen Dedić sa svojom zbirkom pjesama „Brod u boci“. Naime on u jednoj od tih pjesama daje posvetu magarcu koji ne naišao na djetelinu sa četiri lista i pojeo ju, a da ni svjestan nije bio da je sretan onaj koji nađe takvu djetelinu. Kako će biti svjestan kad je maga…

Moram priznati, bio sam presretan za njega, i još priznam da je tih dana i vremena to bilo malo reći. Presretan je mala riječ koja ne može iskazati ono u što si se nadao da ovako lijepo i prelijepo cvijeta i sazrijeva na svim putovima i u svim planovima. Sve je išlo po redu i još više i ljepše i bolje. U malo vremena i postaje župnik, a da to nije iznenađenje u zajednici. Opće mišljenje da je mladić to već zaslužio pokazujući svojim radom, žrtvom, poznavanjem crkvenog, redovničkog, pastoralnoga života, izvršavanjem obveza i molitvom na prvom svom redovničkom i pastoralnom,odgovornom koraku.
Kao mlađahan se mladenački bacio na posao u novoj župi na svim poljima. Građevinski je ostalo ono zadnje umjetnost i kipovi, slike i vitraji. Naravno da on daje prednost molitvi, vjeronauku, služenju na uzoran način sv. Mise i propovijedanju. Nije zanemario ni pisanje, ni tiskanje, kao i župne proslave koje su bile nepreskočive, jer su se obljetnice sustizale u sve tri crkve. Tu je i četvrta crkva, ali su iz desetih okolnosti i neobjašnjivih stvari preporučljivo je i sada, odnosno bolje, šutjeti.
Kao mlađarac je htio objasniti neke stvari i sebi i drugim i uvjeriti se da nije po srijedi ljudska zloća, ali nije uspio ni sebi ni nama, a nikako njima. On se bacio na Božju ledinu koliko je dug i širok, ali je nešto drugo kočilo sve da on ne odskoči onako kako može. U tom silnom nastojanju, kaznio je sam sebe velikim radom, ulaganjima materijalnim, ali i duhovnim i negdje je moralo pući jer sve nije mogao vući na onaj, željeni, sebi svojstveni, dostojanstveni način.

Diabetes ga je skoro pokosio. Nije razočaran, ali vidi da nema snaga za onaj lavlji hod, iako je imao snage i u bacanju kamena „ukopati“ natjecatelje. To sam se par puta uvjerio kako prebacuje svima po metar, nakašlje se, pripali cigaru i kaže: „Franjc, ajmo!“ To je smatrao darom Božjim i nikada to nije isticao kao sebe, čak ni u kolegijalnim natjecanjima. Tek kada bi u njemu probudili onaj obiteljski ponos snage, onda je znao odgovoriti kamenom, kuglom, skokom u vis ili dalj i slično. Jednako je bilo pjesmom i gangom, a bio je vrsni svirač gitare i još bolji pjevač.

4U Provinciji mu nitko nije bio ravan u girati, a u orguljama je na veliko davao prednost onima koji su to studirali, poštivao ih je i savjetovao se pri nabavci različitih svirala za sebe osobno, za zborove i za crkve za koje je bio zadužen i u kojima je stolovao.
U dogovoru sa poglavarima ide na novu župu da se malo odmori. Mene uvjerava da će to biti tri godine najmanje, a ja znajući ga, uvjeravam ga da neće sastaviti u odmoru do proljeća. Da je njemu do odmora, ne bi u jednoj podružnoj crkvi do podne radio, a oko tri sata po podne, otišao na novu župu. Odgovornost i žrtva za svoj narod je prirasla mladom i, rada željnom, srcu.
Tako je i bilo. Već u proljeće je izrazio želju da nastavi onako kao i prije, ali poglavari malo ohlađuju i preporučuju još vremena za liječenje i odmaranje. Ali on je on! I kao drugi čovjek u maloj župi se ne smiruje. Ubrzo postaje župnik i sva ona sanjanja i planove hoće kao i na prethodnoj župi pretvoriti u stvarnost u što kraćem vremenskom roku. Rasprave, uvjeravanja, pa i svađe, da omanji malo s planovima nisu pile vode. On je planirao onako kako je i živio: žrtva i žrtva. Pitam se zar već nije bio dosta žrtva, ali on to ne vidi i vjeruje svome putu molitve i rada, a Bog mu je ponovno dao snage da je tjelesno skoro kao i prije. Snovi se polako i ostvaruju. Radovi na crkvama idu kao po koncu, župna stranica i bilten jednako, frama je samo da se može zavidjeti, sprema se knjiga prije proslave 250-te obljetnice župe. Sve mora biti na njegov uredan i uzoran način.

2I bilo je tako! Proslave, organiziranje svih devet dana, dočeci, propovjednici, gosti, zborovi i ono što i ne znamo je samo za veliku desetku. Na njemu se ne vidi ni umora, ni zasićenosti, ali što je najgore za njega, a dobro zajednici župe i našoj fratarskoj i pastoralnoj, on nastavlja sanjati sa svojim planovima i radovima. Nema načina da ga se malo ukoči. Uvijek sam imao osjećaj kao da mu se negdje žuri i da to mora učiniti što prije. To je kao neko predskazanje u meni!
Po prirodi je bio uredan, pedantan, higijenski savršen, a izgledom dotjeran. Pazio je na svoju frizuru revno kao i na cjelokupni izgled sebe i osobne higijene. Takav je bio i na oltaru i u osjećaju za svoje vjernike i naš narod. Kako je bio uredan u svemu, a ja tvrdim, i u duši tako je trebalo biti uredno i narodu, odnosno vjernicima koji služi i s kojim živi, s kojima moli i slavi Boga.
Žao mi je bilo neke stvari mu ne reći ili skrenuti pozornost, iako sam znao da ih neće uvažiti, a ja svjestan i prošao takve klance ranije, pa moram iz prijateljstva i dužnosti mu ih reći uz kavu, u vozilu, na izletu, kod njega, kod mene ili kod roditelja njegovih ili moje braće i sestara, svejedno. I ostaje mi u glavi uvijek ona misao kao da mu se uvijek negdje žurilo, a milo mi je bilo vidjeti i živjeti ono kako zdušno i predano radi i govori o svojim vjernicima i njihovim potrebama.

Doslovce u zadnjem tjednu njegova života i našega drugovanja, sam mu došao u posjet, jer me zovnuo da probamo novu divenicu i novo vino. Ni ovoga puta nije mogao preskočiti svoju vjernu i vrsnu kuharicu Jaku. koja ne zna što je bilo kolika žrtva da je ne bi učinila za svoje svećenike, a posebice za njega, jer joj je obilato učinio zadovoljstvo svojim ponašanjem, razumijevanjem i svesrdnom zahvalnošću. U to ime njoj i sebi je i kuhinju i blagovaonicu, a druge godine i cijelu kuću, kao i prostore za dočeke i framu preuredio. Ponos svega su bili prostori kuhinje i blagovaonice kao i put – kameno stubište prema pčelama i mjestu gdje se kanio koji put odmoriti, ali to nije dočekao. Pčele su nastavile raditi, ali on nije imao zadovoljstvo koje je sebi bio zacrtao u njihovom radu. On je jednak onim pčelama po redu, radu, disciplini, rasporedu i planiranju, ako samo izuzmemo trutove.
Taj dan je bilo je uistinu lijepo, a on još naglašava da će mu biti takvo i bijelo vino, pa ćemo ga probati i prije nego počnu Božićne ispovijedi. To znači da se vidimo, ako Bog da zdravlje i bude sve po redu, iza svete Lucije, a u mene iza Mise na grobovima mučenica Dviju Dragica Pavković koje je dan ranije.
Skoro sam galamio na njega kao stariji, kao prijatelj kojega razumije, iako mu se nikada nisam petljao u njegove planove izravno, a on se uvijek sjećao kako sam mu materijalno pomogao da mirno izađe iz one prošle župe, pa sam mislio da mu pomognem s povišenim tonom, kada sam skoro zavikao u čudu, i rekao mu: „Daj, molim te, jednom prestani sa tim svojim sanjanjem velikih planova, pa dokle misliš tako!“
Sa pripaljivanjem svoje, tko zna koje cigarete, spremno mi je odgovorio i začepio mi usta da nisam mogao više o tome govoriti, iako puno govorim, a s njime kao s bratom i jednim od najvećih i najboljih i najiskrenijih prijatelja, zapravo prijatelja, a tom riječju kažem sve, još i više. Podignutim glasom mi je rekao: „Franjc, a zašto sam onda postao fratar, ako neću raditi i žrtvovati se za ovaj narod kojemu smo mi fratri - svećenici jedina utjeha danas kao i u turska vremena kada je građena ova slamnata crkva, – upire na zid i pokazuje staru, rošku crkvu sa slamnatim krovom – Ti mi govoriš koji jednako crnčiš preko trideset godina?“
Blagim tonom sam samo nadodao: „Ma znam, ali ne treba toliko i tako pretjerivati ni u dobru, kao da si malo napravio u toliko malo vremena?“
Vraćam se onoj gore, malo prije rečenoj, a to je srž svega. On je držao do vjernika kao i do sebe i zato nije dopustio da vjernici dolaze na „zornice“ crkvi po mraku. Nisu ga zanimali uvjeti i duge i jake kiše, htio je da oni ujutro dolaze u i po svjetlu na Misu. Drugima je htio osigurati svjetlo, a, vjerujem. ovim činom i tolikim svojim osvjetljenjima je osigurao i sebi vječno svjetlo, iako je ovdje prestao na ovaj način svijetliti.
Markane moj! Bog Ti dao vječni pokoj i nagradio Te svojim milosrđem za sve ono što si bio, molio i činio, a bio si veliki čovjek i veliki fratar i primjeran molitelj. Bog takve voli i takve nagrađuje.
Pokoj vječni daruj mu Gospodine!

5Ovo Ti pišem i ne vjerujem da to radim, jer Te očekujem svaki dan da mi se javiš, zovneš da mi dolaziš ili me zoveš da u Tebe probam koji specijalitet ili vidim što si novoga učinio, ali… duboko se nadam da si s Gospodinom Bogom i da ću i ja tu doći jednom i Tebe naći, baš tu, da nastavimo ondje gdje su nam se staze i putovi rastali i prekinuli.