Kontakti i uredovno radno vrijeme

Trg Fra Mije Čuića 1, 80240 Tomislavgrad

Tel: +387(0)34/356-800

Kućni mob.: +38763/422-488 (WhatsApp i Viber)

Email: samostan.tomislavgrad@gmail.com

Uredovno radno vrijeme radnim danom:

8:00-12:30 i 13:30-16:00.

Nedjeljom i svetkovinama: nakon sv. misa

Raspored misa

Nedjeljom i svetkovinama u Župnoj crkvi:

7:30, 9:00, 10:30, 12:00 i 18:00 sati

Radnim danom u Župnoj crkvi: 7:00 sati;

četvrtkom u Župnoj crkvi u 7:00 i u 18:00 sati

Kovači: 11:00 sati (nedjeljom i svetkovinama)

Stipanići: 10:00 sati (nedjeljom i svetkovinama)

Širokovac: 11:00 sati (nedjeljom i svetkovinama)

Starački dom: petkom u 10:00 sati

Župnika Vinice zameo snijeg

vinica-1( Utorak, 7. 2. 2012. – Don Ilija Drmić) Od četvrtka 2. veljače navečer pa do subote 4. veljače popodne Godine Gospodnje 2012. obilato je padao kod nas, pa tako i u župi Vinici, sitni suhi snijeg kojega je nosio jaki vjetar stvarajući pravu zimsku pušaniju, te su tako nastali veliki zapusi, nanosi i smetovi.Sve su prometnice na području moje župe zatrpane, smetovi su svugdje, čak i iza svake travke, posebno uza zidove, ispod kuća, pa su tako oba župna dvora u Vinici, novi i stari, župna crkva s dvorištem i ostali crkveni objekti okruženi velikim nanosima snijega i do 2,5 m visine.

 

Iz novoga župnog dvora do crkve moguće se nekako probiti s gornje strane staroga župnog dvora i uz Gospin kip na Trgu glagoljaša, ali s lopatom i dobro obučen jer hiroviti vjetar ne samo što je hladan, nego je i snažan pa čovjeka može otpuhnut i s njim omlatiti o zid ili o zemlju kao što dijete s lakoćom ispuhuje balončiće iz svoje bočice iz koje slasno pijucka toplo mlijeko što mu ga je pripravila dobra majka. To je sam sve doživio i činio kad sam išao u crkvu slaviti svetu misu, na kojoj je bila samo moja nevjesta Jagoda kuju je tu zaustavila ova odavno nezapamćena snježna urlikajuća i zavijajuća vijavica kao da je prognana od nekih Božjih neprijatelja gore njegdje daleko iz kakvih pećina, samograda, surdupa, jezera, rupača, planinskih uvala ili Bog zna iz čega drugoga. 

 

U nedjelju 5. veljače, kad je inače 5. nedjelja kroz godinu, prva nedjelja u mjesecu i ujedno Dan života, slavio sam obje svete mise, u 9 i u 11 sati, stigavši do crkve s velikim naporom i trudom boreći se protiv vjetra i snijega, gutajući hladnoću i neopisivu svježinu što stvara sve novo u utrobi, u nervima, u krvi, u mozgu. Na prvoj svetoj misi bila je jedna, a na drugoj dvije osobe. Inače ove nedjelje bila je u planu prezentacija nove knjige o župi Vinici s naslovom Vinička bašćina, Vinica u crkvenom i društvenom tisku (1961.-2011.), ali knjiga nije izišla iz tiska, a niti su vjernici mogli doći u crkvu na svetu misu zbog lošega zimskog vremena u kojem su svi putevi i puteljci zatrpani, nameteni, zameteni čudesno bijelim snijegom. Prisjetimo se da je toga nadnevka prošle godine predstavljena knjiga Župa Vinica, autora dr. fra Roberta Jolića i moje malenkoće, koja je s vremenom došla u ruke velikoga broja domaćih i odseljenih župljana Viničana, a ima je još za sve koji su za nju zainteresirani.

Blago onim župljanima koji je posjeduju, jer ove blag/dane Suhoga snijega, što ga vjetar raznosi i slaže gdje god mu je volja, može najbolje proboraviti, proslaviti čitajući upravo tu knjigu i razmišljajući o prijašnjim vremenima, narodu svome i svojim župnicima koji su proživljavali i jake bure i mučne ure, teška bremena i nesnosna vremena, duboke klance i teške lance, toplo sunce i lake sance... Župnik se nada da će ova nova knjiga, kao i monografija Jokanov slikopis, Slikarski opus Josipa Jokana Šiške (1942.-1974.) doći u ruke svih zaljubljenika u ovaj kraj iz kojega su se davno ili nedavno odselili u pojedine predjele BiH, zatim najviše u Hrvatsku, a određeni broj diljem Europe i dalekoga svijeta. Knjige su za sve, a napose za one koji su daleko od rodnoga kraja da bi ih one podsjetile na vrijednosti koje mogu pomoći u životu i što su ih ponijeli sa sobom u život daleko od vlastitoga k/raja.
U tu svetu nedjelju Dana života granulo je sunce, ali je i dalje puhala jaka, pomalo divlja, uzvitlana, uskomešana, gotovo na momente poludjela bura noseći sa sobom suhi snijeg i umješno ga slažući gdje joj se prohtije. Ugonila ga je i na tavane kuća, pa tako i na tavane mojih župnih dvorova, staroga budeći Hasanaginicu časnu i novoga grleći župnika bdjenika u Vinici.

Zamislite: Snijeg u samoj kući! I to veći od 10 cm. Da ga nismo čistili u pet, šest navrata, bilo bi ga preko metar. A da ga nikako, ne daj Bože, nismo čistili i izbacili van, rastopio bi se s vremenom i procurio bi u sobe ostavivši na stropovima i zidovima tragove svoje vrtoglave umjetnosti, koja bi odavala čistu ljudsku pustoš. Jagoda mu nijednom nije dopustila tu slikarsku avanturu po lijepo uređenim zidovima soba župnoga dvora na Brigu. Svake godine bude snijega na ovome tavanu, gdje nema ništa osim dvije, tri cigle, ali ne u tolikoj količini kao ovoga puta. Ovo je nezapamćeno snježno vrijeme u duvanjskom kraju i ovome dijelu duvanjskoga k/raja. Zavilo je u svoje bijele hladne haljine sve pa tako i ljude. A napose ovoga župnika bdjenika (ne bijednika misleći da sam pogriješio slovopisno, nego zaista bdjenika) koji neprestance bdijući danju i noću drži u rukama upaljenu baklju života u župi Vinici i ne dade, unatoč podivljaloj i na mahove ludoj buri, da plamen utrne i da bude trajno noć u ovoj župi!

Oko 13 sati u toj svetoj nedjelji Dana života stigla je do Župnoga dvora i tehnika Barba kop iz Mijakova Polja, koja se s mukom probija čisteći naslagani snijeg u našim seoskim ulicama i putevima. Kad je u stranu zgrćao snijeg ispred župnih dvorova, bio sam u strahu da će zakvačiti i one jesenas posađene čemprese, ono cvijeće, one ljiljane što cvjetaju uoči sv. Ante i tada mi, kad narastu, po mjesec dana ne daju da odem od njih, a ja moram raditi, nego mi stalno govore: Polako, uživaj malo u ljepoti kojom nas je obdario dobri Bog! Ako mi ne narastu na proljeće ovi Božji cvjetovi, ljiljani sv. Ante, nadam se da će se naći još koja Marta da mi ih daruje i skupa sa mnom posadi, a ove je sama donijela i zasadila Marta Šiško, čiji sin Marijan samo što nije postao svećenik Božji. Zasjalo je jače i sunce s neba. Usklinuo sam, ne u poganskom nego kršćanskom duhu: Ave Sol! Zdravo Sunce! Rastvorilo je, rastopilo je sunce našu bijelu zimsku odjeću da smo odahnuli i udahnuli joj jače čistoga zraka dok nam nije ušao duboko u svaku poru tijela i duše, došao je do kraja i ne može dalje nego nekako nazad pročistivši me. A kad je domalo stigla struja, koja je nestala u petak navečer, taj osjećaj se pojačao do potpunoga raspoloženja.

Unatoč svemu tome uživao sam čitajući pri danjem svjetlu a večeri pri upaljenoj svijeći Bibliju, svoj Časoslov (Brevijar), Ispovijesti sv. Aurelija Augustina, pastirsku poslanicu naših biskupa u povodu 130. obljetnice ponovne uspostave redovite crkvene hijerarhije u BiH s naslovom Plodovi prošlosti zalog su budućnosti koja pada ove godine. Zacijelo nikada nisam ni imao takav vanjski dekor u svojoj svećeničkoj, a pogotovo župničkoj službi, što su ga stvarali udruženo snijeg i vjetar, mrak i upaljene svijeće, a u srcu promišljanje i blagoslivljanje Boga: “Lede i studeni, blagoslivljajte Gospoda: Hvalite i uzvisujte ga dovijeka! Tuče i snijezi, blagoslivljajte Gospoda: Hvalite i uzvisujte ga dovijeka! Noći i dani, blagoslivljate Gospoda: Hvalite i uzvisujte ga dovijeka!“ (Dn 3,57-88. 56).

Od nedjelje Dana života, što sam ga sam slavio za sve svoje vjerničko stado ovdje i drugdje do na kraj svijeta, pa do utorka, kada slavim svetu misu za dobrotvore, ista igra vjetrova. Učinilo mi se da ih ima više, jer udruženo pušu sa svih strana, a pokatkad i u jatima i nose u svojim čudnim raljama snitni suhi snijeg, pa ga opet slažu, preslažu s jednoga mjesta na drugo kao da su oni sami zbunjeni, smeteni, pa onda kroza sve male rupice protiskuju uza zvuke neke začudne pjesme, zvižduka... Ponegdje na smetovima nacrtaju neke linije u više smjerova, pa onda s onoga moga dvorišta, gdje sam uplanio posaditi ružmarin i lavandu, nose zemlju i slažu je uz one crte i kao da žele dobiti neku crno-bijelu sliku, ostaviti svoju poruku prije nego odu i nestanu objurivši sva naša Gola brda i Gološije i sjurivši kroz nedavno probijeni tunel sv. Ilije, moga imenjaka, čiji nas blagoslovljeni kip kod Karmela sv. Ilije čuva, u more naše, mare nostrum, te tu klonuvši u svojoj sili nestane i prestane sa svim svojim mladenačkim vjetrovskim bijesom.

Ovako usplahireni i nemirni vjetar odgrizao je svojim oštrim zubima šest mojih crjepova na crkvi i razbacao ih uokrušce hrama Gospodnjega, u kojem je slava Gospodnja, po dvorištu ne dotaknuvši se spomenika svim duhovnim vođama našega naroda a napose svećenicima glagoljašima, zatim Gospina kipa i kipa moga sv. Ante koji se hvalospjevno u duhu sv. Franje smije vjetru i snijegu pod smetom što ga je po njemu naslagao upravo taj hudi vjetar. Kad moj sv. Ante tako slatko spava pod smetom snijega, kako neću ja pod pokrivačima od vune unatoč tomu što urliču vjetrovi oko samo moga stana!

 

Fotogalerija: