Berislav Jurič o duvanjskoj Frami: Neke smo stvari činili za srce, ni album nismo predstavili
- Detalji
- Kategorija: FRAMA - DOGAĐANJA
- Objavljeno Četvrtak, 09 Listopad 2014 14:51
Mi u glazbenoj skupini uvijek smo se šalili, a prikriveno i ponosili, kako je naša sekcija starija od duvanjske Frame...
Naime, uoči osnivanja duvanjskoga bratstva, franjevac (kojega ovog puta neću imenovati da se ne bi druga braća što su radila s nama ljutila) na satu vjeronauka tražio je svirače, kako bi prvi susret bio zanimljiviji. Nas nekoliko sastalo se, uvježbalo pjesme za susret koji je održan tjedan poslije i otada je sve divna stranica povijesti duvanjske Frame.
Budući da smo mi svirači bili ekipa iz drugih duvanjskih orkestara (kojih više nema), naše prijateljstvo bilo je svojevrsna početna karika za lanac koji će se kasnije isplesti u dobro organiziranu i složnu zajednicu. Večernje mise na kojima smo krenuli svirati postale su nešto više od pukoga nedjeljnog obreda, a naša svirka zasjenila je dosadu koju su mladi ljudi tražili u predugim propovijedima. Iz nedjelje u nedjelju, crkva je bila punija, a mi smo postajali važniji i sebi i duvanjskoj Frami.
Dobro uvježbana grupa
Toliko se toga izdogađalo od veljače 1995. godine do oproštaja od bratstva i odlaska glavom za knjigom da je teško prisjetiti se svega. Sjećanje na Framu priziva osjećaj bezbrižnosti, punine i slobode koju smo, kako ćemo tek kasnije shvatiti, imali. Iz obične družine s gitarama, postali smo dobro uvježbana grupa sa svom potrebnom opremom. Čak smo bili pred izazovom da i bubnjeve smjestimo u crkvu, ali smo strahovali da vjernici, koji su se ionako na našim misama ljuljali u ritmu i pjevali više nego što su pjevali dok su bili u dječjim zborovima, ipak ne bi mogli suzdržati radost. Vidjelo se na licima ljudi da misu na kojima smo mi svirali drukčije doživljavaju. A nama nije bilo teško. Vođeni onom ''Tko pjeva, moli dvaput'', mi smo dvostruko bolje i radosnije svirali, računajući na to da četverostruko molimo.
Radovale su nas i suze koje smo izmamljivali na klanjanjima što smo ih uveli četvrtkom. U polupraznoj duvanjskoj bazilici bilo je čudno osjetiti da pjesmom i žicama dotaknete nečije srce. A s tih klanjanja krenula je glazbena priča koju smo zapisali, ostavili za sebe i, nesvjesno prepustili prašini da je zatrpa.
Naime, u brojnim probama pjesama što smo ih pripremali za mise, u svakome od nas nicala je nit da se odmakne od nota i pravila iz pjesmarica. Svakoj pjesmi davali smo nešto svoje, stvarali smo aranžmane i izvlačili najbolje iz sebe. Istodobno, rasla je i želja u nama da svoje osjećaje pretočimo u pjesmu i da onu četverostruku molitvu pojačamo svojim uglazbljenim stihovima. Upravo je klanjanje četvrtkom bilo mjesto gdje smo prvi put izveli svoju ''stvar'', koja će kasnije završiti na albumu i ostati zabilježena zauvijek. Emocije, koje su napunile crkvu, bile su znak da dotičemo dušu, ali i da ''moderna'' melodija, preuzeta od pjesme koja je svima bila poznata, može proći i ostvariti svoj cilj: dirnuti i srce.
Treće mjesto bilo nam je prvo
Poslije toga, krenulo je pisanje pjesama, što doma, što na probama. Došao je i Frama fest 1998. i treće mjesto za pjesmu „Izgubljeni sin“. Hvalili smo se da je to prvo mjesto u BiH, jer su prvonagrađeni i drugonagrađeni bili iz Hrvatske. Uslijedilo je snimanje albuma i ponos što smo tako ''rokerski'' odradili stvar, a da nismo izašli iz okvira duhovne glazbe.
No, ono što je zanimljivo, a što je vjerojatno svima od nas stvara određeni žal je činjenica da nikada, ali baš nikada, nismo službeno predstavili album „Vjetar što me nosi“. Neki od nas čak ni primjerak albuma nemaju iako su dali sve od sebe da bude najbolji. No, album s pjesmama, za koje su nam i neka braća franjevci i sestre franjevke rekli kako mu nije mjesto u crkvi, živi u srcima.
Nekima, a posebno potpisniku ovih redova, ostaje i žal što postoji još jedna stvar učinjena samo jednom i nikada više. Naime, nismo mi zaboravljali ni čovjeka čije nas je učenje okupilo. Najbogolikiji poslije Krista, Sveti Franjo, koji nam je zbog jednostavnosti bio svima uzor, bio nam je uvijek nit vodilja, i u pjesmama, i u druženjima i tjelesnim radovima kojih na Frami nije manjkalo.
Uvježbavali smo igrokaze o tome svecu, izvodili prikaz njegova preminuća osjećajući se čarobno u fratarskim haljama. No, htjeli smo se okušati i u prikazu vlastitoga viđenja njegova života. Tako je nastala i drama „Franjo“, odigrana 1998. Premijeru je za dan otkazala povijesna utakmica nogometnih reprezentacija Hrvatske i Francuske, a dan poslije uvježbani kao pravi kazalištarci, izveli smo predstavu o životu svetoga Franje. Tada i nikada više.
To su stvari, uz bezbroj njih, koje žive samo u našim srcima i sjećanjima. Zbog njih je Frama, u kojoj smo imali slobodu da iz sebe izbacimo stvaralaštvo i u sebi pronađemo niti onoga u čemu smo najbolji.
Nebo je pjevalo
Ono što nam je ostavila Frama prijateljstva su s ljudima u svim gradovima ove regije. To je osjećaj korisnosti i vrijednosti te mogućnost da nešto kažemo, što je danas prilično rijetko. Svima su nam u srcu ostala putovanja: Italija, Švicarska, Njemačka u kojoj smo u jednome danu u razmaku od četiri sata, odsvirali tri mise, pa smo osjetili i što znači život glazbenika koji sam nosi svoju opremu.
Svirati sam pred prepunom crkvom u Međugorju, na rubu suza dok ih drugi brišu, nije moguće opisati ni u ovome tekstu ni u stotinama tekstova koje bi netko tražio da ih napišem. Jednako tako bilo bi teško opisati i spontane molitve na koje smo se u duvanjskoj kapelici, dok je u njoj još počivala Bukovčeva slika „Isus prijatelj malenih“, okupljali moleći za put izgubljenoga brata. Teško je opisati i ponos, ali i osjećaj da nastupate kao zvijezda na kakvome stadionu, dok smo pjesmom predstavljali Hercegovinu u Tolisi. Nepregledna masa mladosti pred vama pjeva, a vi drhtite s osjećajem da i nebo pjeva s vama.
Teško se prisjetiti svega. Možda i ne bi bilo teško, ali mjesta u ovome Listu iz kojega je, opet zahvaljujući Frami, krenulo pisanje prvih redaka, pa se evo nastavilo do danas, jednostavno nema. Dok su neki mislili da smo sveci, mi smo, vođeni jednostavnošću svetoga Franje gradili u sebi mjesto za svoje snove, imali srce jedni za druge, pjevali, plesali, slikali, pisali, glumili, radili i molili, a ponajprije bili maleno neiskvareno stado.
Danas kada smo, htjeli to ili ne, svrstani u razna stada, sjećanje na one dane, na ljude koje smo sreli možda samo jednom, a zauvijek smo ih zadržali u srcu, čupa nas iz sive stvarnosti. Nitko od nas nije završio kao profesionalni glumac, niti iza sebe ima pjevački karijeru. No, svatko je od nas u srcu zauvijek ostavio tri čvorića, ponosan da je nekoga pjesmom, glumom i molitvom učinio barem malo sretnim.
Tužnim nas, barem potpisnika ovih redova, čini to što ne osjećamo žar u današnjim akordima kakav smo mi davali iz sebe.
Berislav Jurič/Naša ognjišta /TC