Riječ za tvoju dušu( 14. nedjelja kroz godinu)
- Detalji
- Kategorija: DUHOVNOST - Nedjeljne propovijedi
- Objavljeno Subota, 02 Srpanj 2011 19:46
( Subota, 2. 7. 2011. – fra Petar Ljubičiċ) Svaki čovjek je jedinstveno biće, osoba. Njemu je potrebno duhovno ozračje, sigurnost, odgovarajuće raspoloženje, sreća, ljubav, vjernost, pomoć, prijateljstvo, kontakt s drugima...
Danas se često misli i tvrdi da sve ovo čovjeku može pružiti, dati, biti drugi čovjek. Istina je da nas je Bog stvorio da jedni drugima možemo donijeti jedan dio sreće. Tako sreću donosi brat bratu, zaručnik zaručnici, dijete roditelju, prijatelj prijatelju. Čovjek čovjeku može biti divna radost života.
Ali i ljubav zaručnička, ljubav bratska, ljubav prijateljska morala bi se, ako želi biti trajna, čvrsta i zdrava, osloniti na čvrsti temelj, a taj je temelj Bog, božanski Spasitelj i njegov blagoslov. Bez toga temelja ljubav se može izvrnuti u razočaranje, tragediju, nevjeru, izdaju, tugu, svađe i gorčinu.
Onda je čovjeku badava: dovoljno kalorija, lijepa odjeća po modi, dovoljno kubika zraka, udobnost stana, štedna knjižica. Sve je to badava.
Jedne novine donose ovaj slučaj: Izvukli su ženu iz Dunava. Skočila u rijeku i udavila se. Zašto? Živjela s dvije rastavljene kćeri. Postupale s njom bezdušno, okrutno, tukle je. Svoju majku. Ode jadnica k trećoj udatoj kćeri da nađe razumijevanje, utjehu i zaštitu. A ona je otjera iz kuće. Tada nesretna majka potraži izlaz u valovima Dunava. Ni mrtvu je ne htjedoše kćeri primiti i opremiti za ukop. Strašno. Tužno. (Valiđžić).
Takav je život. Misliš da ćeš u djeci imati radost i pomoć, doživiš tugu i suze. Misliš da ćeš u braku imati razumijevanje i slogu, a doživiš bolne svađe i trganje živaca. Misliš da ćeš u prijatelju imati zaista vjerna prijatelja koji te razumije, a doživiš da se izvrne u dušmanina koji bi rado prevrnuo tvoju sreću.
Netko će dobro primjetiti da sam naš život oslikao sa crne i tužne strane. Učinio sam to zato da bismo razumjeli Isusovu riječ iz današnjega Evanđelja: dođite k meni svi koji ste umorni i ojađeni, i ja ću vas odmoriti! On je prijatelj koji neće izdati ni iznevjeriti.
Današnje Evanđelje govori kako Isus moli, zapravo hvali i slavi nebeskoga Oca. "Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima."
Nije Gospodin protiv mudrosti i pameti, nego protiv ohole i umišljene pameti - što je najčešće obična ludost.
"Mudri i umni" vrlo često ne vide i ne nalaze što neuki i "maleni" vide i nalaze - Boga. "Mudrima" se zato on i ne nudi, njima se ne objavljuje - njima Boga nema...
Naprotiv, "maleni", obični skromni ljudi otvorena duha, svjesni svojih granica i svojih mogućnosti, ljudi neizopačena srca i života najbolje vide i najlakše nađu Boga, shvate mudrost života i prihvate istinu. Među takvima se Isus najradije kretao, najveselije osjećao.
"Maleni", skromni, odbačeni, zapušteni njegovo su omiljeno društvo. On im je primjer i učitelj jednostavnosti, skromnosti: "Učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca."
Došao je da bude malen među malenima; da pokaže kako su tzv. "mali" ljudi najčešće veliki ljudi - oslanjaju se na velikog Boga, a "veliki" - vrlo često velike ništarije... ako ne i velike budale.
Međutim, i "maleni" i "veliki" - mudraci i nemudraci - svi su opterećeni, svi su umorni; sve ih Gospodin poziva da im teret olakša: "Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti."
Ovo su najljepše i najutješnije riječi koje je Isus izrekao. One su manje-više za sve ljude. Tužimo se na stres, potištenost, neurozu.
Znači: kad dođu trenuci te ti ne može pomoći ni jedan prijatelj, tada postoji jedan prijatelj koji hoće i može. To je Isus. Prijatelj koji je iskusio sve nevolje: i mržnju protivnika i izdaju prijatelja. On prijateljski nosi ranjeno srce i zna što su ranjena srca ljudska.
Kad Isus kaže: Dođite k meni svi koji ste opterećeni nevoljama i patnjama, on to govori iz čiste ljubavi. Njegova je ljubav išla dotle da je za nas dao svoju krv! Sam je rekao: "Nema veće ljubavi, nego da netko dade svoj život za prijatelje svoje".
Znao je Isus da ćemo mi tražiti nekoga tko će nas na ovom teškom putu krijepiti i odmoriti, znao je da ćemo tražiti srce koje će za nas imati razumijevanja i utjehu. On je to sam i njegovo srce. On sam ostavlja 99 ovaca u pustinji da bi jednoj pošao ususret. Njegovo srce titra i danas nad izgubljenim ovcama. Njegova riječ: "Dođite k meni..." izgovorena prije 2000 god. odjekuje danas istom snagom.
Svi smo umorni, svi smo opterećeni: svi smo ljudi, a čovjek je uvijek pod teretom, uvijek pred zadacima života; teret je često nepodnosiv, zadaci nerješivi; čovjek traži snagu da se nosi sa životom, traži pomoć i olakšanje; pretražuje i nebo i zemlju da nade čvrstu točku - oslonac, da ne bude sam, da teret života ne nosi sam. Evo Krista i njegova poziva: "Dođite k meni svi..."
Isus nikoga ne izuzima. Jedini uvjet je da svatko onaj koji se dobro ne osjeća, kojega muči bilo kakva muka i nevolja neka dođe i sve to kaže Isusu, Božasnskome Spasitelju.
Znači: kad dođu trenuci te ti ne može pomoći ni jedan prijatelj, tada postoji jedan prijatelj koji hoće i može. To je Isus. Prijatelj koji je iskusio sve nevolje: i mržnju protivnika i izdaju prijatelja. On prijateljski nosi ranjeno srce i zna što su ranjena srca ljudska.
Kad Isus kaže: Dođite k meni svi koji ste opterećeni nevoljama i patnjama, on to govori iz čiste ljubavi. Njegova je ljubav išla dotle da je za nas dao svoju krv! Sam je rekao: "Nema veće ljubavi, nego da netko dade svoj život za prijatelje svoje".
Patnja, nevolja, bol čovjeku često zatvara usta, teret ukoči i noge i ruke. Gospodin poziva da progovorimo njemu, da koraknemo do njega - on će nositi dio tereta. Da, ima u životu tereta koji čovjek sam ne može nositi; ima umora bez odmora: tu su potrebne Božje ruke i ramena, njegova milost, pomoć i snaga. Krist ne zove uzalud: "Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas okrijepiti."
Najveća je patnja biti sam i trpjeti sam: pobjegnuti u nijemu osamu, pokušati sam svladati teret života, sam riješiti sva pitanja, sve probleme, sam osigurati svoj život i svoju vječnost.
Gospodin zato zove: "Dođite k meni!" Bog je naš najbolji prijatelj: njemu treba povjeriti i svoje patnje i svoju nemoć - on će nas "okrijepiti", dati nam snage.
"Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti." Čudnovato i utješno: naš Bog želi da dođemo k njemu sa svojim jadima i ranama, sa svojim umorom i nemoći; vječno nas poziva da u njemu i kod njega nađemo "pokoj svojim dušama".
Na nesreću, rijetko mi idemo k njemu; radije jaučemo i pokušavamo sve riješiti bez njega, sve nositi bez njega... Zato nam je život previše gorak, teret odviše težak - Ima rana koje liječi samo njegova ruka, teret što ga možemo nositi samo on i mi. Dođirno k njemu, pođimo k njemu: svi smo umorni, opterećeni... on je okrjepa i snaga, on je radost i mir, sreća i spas!