1) Ponavljanje onog što drugi kažu o njemu, jedni ovo, drugi ono. Nije dovoljno znati ponoviti što smo o Isusu čuli, pročitali, naučili. Teologiju studiraju i ateisti ...

2) Petar ispravno odgovara, pa čak i s vjerom. Ipak mu Isus zabranjuje to govoriti jer Petrova je vjera bila plitka, temeljila se otprilike na zaključku: Isus ozdravlja, oprašta grijehe, čini čudesa ... Budući da to može činiti samo Bog, Isus je dakle Bog. Ili se možda temeljila na oduševljenju koje ga je zahvatilo u druženju s Isusom.

3) Prava spoznaja Krista dolazi u patnji. Ona je potrebno ozračje za tu spoznaju. Kad ga prepoznamo odbačena od starješina (političara), glavara svećeničkih (klera) i pismoznanaca (intelektualaca). On je u patnicima. A da bi patnika mogao shvatiti, sam moraš svoju patnju prihvatiti, i u njoj prepoznati Krista. To, pak, znači “odreći se samoga sebe”. Patnja te lišava uobičajenih životnih uporišta, ona ima za svrhu spustiti te do Božjih ruku. Kao što se voćka mora odreći cvijeta da bi dala plod ...

Uzalud je pokušavati spasiti što se spasiti ne da. Godine, ljepotu, sretne trenutke .... sve izmiče koliko god to grčevito želimo spasiti. Sebe ima onaj tko se odluči za Boga, i sve drugo njemu podredi. Ono što imamo nama gospodari, tek oslobođeni od svega, živimo željenim životom.