Riječ za Tvoju dušu ( Krštenje Gospodinovo)
- Detalji
- Kategorija: DUHOVNOST - Nedjeljne propovijedi
- Objavljeno Subota, 07 Siječanj 2012 20:37
( Subota, 7. 1. 2012. - fra Petar Ljubičić) Jedna je ozbiljna odrasla osoba zatražila krštenje. Poslije solidne priprave koju je ova mlada duša radosno i zdušno pohađala došao je i dan krštenja. Kada je preko čela potekla krsna voda i izgovorene riječi: "Ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga", s krsnom su se vodom pomiješale suze radosnice te mlade duše.
Na kraju reče ovo: "Ovo je trenutak za kojim sam čitavoga dosadašnjeg života toliko čeznula. Danas mogu reci da mi je ovo najsretniji dan života..."
Ova mlada osoba doživjela je svoje krštenje punom dušom i djelovanje milosti nije izostalo. Toj su se duši doista otvorila nebesa i ona je očima vjere vidjela nebo koje je Bog pripravio i svetim krstom otvorio...
Upravo smo čuli kako nam evanđelje govori o Isusovu krštenju na rijeci Jordanu. Za Isusa je to bio trenutak prijelaza iz skrovitosti u javni život. Ispunjen Duhom Božjim, započinje još konkretnije i određenije izvoditi otkupljenje i spasenje svijeta.
Isus je primio krštenje od Ivana na Jordanu kako bi se ispunilo "sve u skladu s voljom Božjom". Bog je Otac Isusa pomazao Duhom Svetim i silom osposobljavajući ga da nam donese spasenje. Krsteći se u Jordanu, Isus se pokazuje otvoren Božjem zahvatu. Bog šalje svoga Duha da ga obuzme i "pomaže".
On će odsada stalno ići putem kojim ga Duh bude vodio, pa bile to i kušnje, patnje, stradanja...
To Isus sve čini radi nas i našega spasenja kako bi se Duh Božji nastanio među nama ljudima zastalno i kako bismo mogli biti prava djeca Božja.
Primajući krštenje, Isus posvećuje našu pravednost, naše pomirenje s Bogom, našu svetost u Bogu, naš život djece Božje...
- Krštenjem potvrđuje potpunu solidarnost s nama grješnicima.
- Isusovo krštenje bilo je i jest poziv na nepres¬tani rast i uspon, a u istodobno dodirna točka sa svom krštenom braćom u Kristu...
Za nas ostaje tajna vjere ovo krštenje koje Isus traži od Ivana Krstitelja. Je li time želio opravdati i utemeljiti praksu krštavanja u Crkvi? Sigurno! Želio je da sve bude u skladu s voljom Božjom. Isus je savršeno oponašao čovjeka – u rođenju, umiranju...
Iznad vode Jordana čuo se glas nebeskoga Oca:
"Ti si Sin moj ljubljeni! U Tebi mi je sva milina!"
- Bogočovjek prima potvrdu svoga spasiteljskog poslanja i istodobno prima na Jordanu krštenje pokore, preuzima grijehe svijeta, sav teret zla na svoja božanska pleća, da cijenu našega spa¬senja i oslobođenja uskoro plati strašnom cijenom - raspećem na križu!
Isusovo krštenje podsjeća nas ili bi nas moralo podsjećati na naše krštenje. Primili smo ga kao nejaka i mala djeca zbog vjere i želje naših rodi¬telja. Ni izdaleka nismo bili svjesni, a možda još i danas nismo potpuno svijesni što je značilo i što znači biti kršten u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
- Moramo znati: Dok svećenik polijeva po glavi novokrštenika i izgovara riječi naređene od samog Isusa: "Ja te krstim u ime Oca...“, zbiva se najveći događaj u krštenikovu životu. Čudo nad čudesima! U tom trenutku nebo se otvara i s neba silazi trojedini Bog i nastanjuje se u duši novokrštenoga.
Njegova duša postaje novo nebo. Novokrštenik - čovjek - postaje hram Boga živoga, brat Isusa Krista i dijete nebeskoga Oca. Od tog trenutka krštenik je svojina Božja, on pripada Bogu. U njemu započinje novi, božanski život milosti.
- Zato krštenje zovemo, i to ono uistinu jest, novo rođenje, novo duhovno preporođenje. Tko bi se usudio reći, i tko bi to znao, da sam Isus nije rekao: "Tko se ne rodi od vode i Duha Svetoga, taj ne može ući u kraljevstvo nebesko" (Iv 3-5).
To novo krštenikovo rođenje sastoji se u svlačenju staroga, grješnog čovjeka i u oblačenju novoga, stvorenog na sliku Božju: čišćenju od grijeha, od mraka, od zloće, od propasti i od pakla i u obla¬čenju novog čovjeka, stvorenog na sliku Božju u istinskoj pravednosti i svetosti, po kojoj čovjek postaje posinjeno dijete Božje, baštinik neba i svih Božjih obećanja.
I to smo svi postali. U nama se svima to dogodilo. Zauvijek smo za Boga obilježeni i zapečaćeni.
Je li je to tako? Jesmo li toga svjesni? Na žalost, čest je slučaj da mnogi drže krštenje samo nekim obrednim činom, a ne duševnim stanjem i raspoloženjem.
Krštenje treba za nas postati ono što je u Novom zavjetu: stanje kršćanskoga života, njegov životni ambijent, rađanje koje mora poslužiti kao uzorak njegovu rastu.
Moramo reaktivirati svoje krštenje! = (ponovno ga učiniti djelotvornim).
Krštenje je ponovno rođenje, koje se sastoji u tome da svučemo staroga čovjeka i obučemo novoga. Svi koji su kršteni u Isusu Kristu pozvani su na svetost, tj. Obratiti se, promijeniti i posvetiti…
Biti kršten znači biti pozvan na novi život, život novog čovjeka koji je potpuno opredijeljen i usmjeren na Krista. Trebalo bi poput Krista ljubiti svijet i ljude, biti trajni svjedok Božje prisutnosti u ovom nevjernom svijetu.
Po svetom krštenju smo postali djeca Božja i time dionici ljubavi nebeskog Oca. On nas sigurno ljubi mnogo više nego zemaljski otac. Mi smo po krštenju postali djeca Božja, a ako smo djeca onda smo i baštinici. A ta baština na koju imamo pravo po Božjem posinovljenju jest nebesko kraljevstvo. Krštenje je dakle čin po kojem se postaje član svete Crkve i kojim se briše istočni grijeh i svaki drugi grijeh.
To je sakrament i početak milosnoga Božjeg djelovanja, početak koji treba razvijati tijekom cijelog života. Svaki pravi kršćanin je dva puta rođen i dvostrukog je roda, dijete ljudi i dijete Božje.
Krštenje nas oslobađa grijeha, ali i obvezuje da ga izbjegavamo te da se trudimo živjeti životom Isusa Krista. Krštenje je silno velik dar milosti, odlikovanje ali i velika obveza.
Taj dar milosti: vjeru, ufanje i ljubav, što smo dobili na krštenju, moramo čuvati, njegovati, odgajati i razvijati.
Moramo svaki dan biti sve bolji, savršeniji i savjesniji kršćani. Svoje kršćanstvo u Bogu primljeno na dan krštenja ne smijemo nikada i nigdje sakrivati. Mi svijetom moramo pronositi Isusa Krista, jer nas na to potiče naše krštenje.
Ovom su svijetu potrebni pravi kršćani koji žive svoje krštenje i potvrđuju ga svojim životom. Oni su najveći i najuvjerljiviji apostoli svete Crkve, kojoj po svom krštenju pripadaju. Oni su svjedoci prave vjere i živi putokaz ostaloj braći i sestrama, koji putuju prema nebeskoj domovini.
Nije dosta jednom krst primiti, nego treba svoje krštenje živjeti uvijek i svagdje. Na nama kršćanima se mora na svakom mjestu vidjeti i osjetiti taj trag susreta s našim Bogom u svetom krštenju. Morali bismo živjeti kao djeca svjetla u svijetu svjedočeći Boga i njegovu prisutnost.
Primili smo krst da budemo sveti i da u tom samoposvećenju sve više rastemo i napredujemo. Moramo nastojati da klica svetosti postavljena u naše duše po svetom krš-tenju raste, razvija se i jednom donese obilje plodova. Čudesnom suradnjom Boga i čov-jeka stvara se novi čovjek, nastaje novo stvorenje i novo nebo u jednoj duši. Naša osobna svetost koristi cijeloj Crkvi, čiji smo članovi po svetom krštenju. Jednako tako i naša izda-ja krsta velik je gubitak za cijelu Crkvu.
Katarina je poslušala Isusa
U trećem stoljeću za vrijeme vladanja rimskog cara Maksencija živjela je u gradu Aleksandriji mlada djevica Katarina. Ona je po naravi posjedovala sve odlike, koje uopće na ovom svijetu čovjek može samo poželjeti.
Bila je mlada i zdrava, neobično lijepa, bogata, visoko naobražena. Ali uza sve te odlike nije bila krštena, dakle bila je poganka. Ali jedne noći vidjela je u snu prekrasnu Gospođu gdje drži na rukama divno djetešce.
Pokazujući na Katarinu, reče majka djetetu: Kako ti se sviđa ova mudra djevica?
A dijete tada okrene glavu od Katarine i reće svojoj majci: Ne mogu je gledati, jer istočni grijeh uništava ljepotu njene duše i tijela.
Katarina je to čula i na to se probudila. Onaj san nije joj dao više mira. Sve je u sebi mislila. Što bi taj san mogao značiti. Ispripovijedala ga je jednoj svojoj prijateljici koja je bila kršćanka, a ta ju pouči o posljedicama istočnoga grijeha, koji se samo svetim krštenjem može odstraniti.
Tada Katarina nije više ništa oklijevala. Dala se je odmah poučiti od katoličkog svećenika u kršćanskoj vjeri i nakon dobre vjerske pouke primila je sveto krštenje. Tada joj se opet u snu prikaže ona prekrasna Gospođa s divnim Djetetom, kojemu se ona tada svidi i reče joj da ju želi imati za svoju zaručnicu.
Katarina je uistinu ostala vjerna i čista zaručnica Kristova. Odbila je mnoge odlične bogate zemaljske prosce, ljubeći samo nebeskog zaručnika Isusa Krista. Za njega je prolila i svoju mučeničku krv i na taj je način najviše posvjedočila svoju ljubav prema Kristu.
Kćerka pomaže ocu da se ostavi psovke
Prije odlaska u krevet. Otac pita svoju djevojčicu:
Voliš li ti svoga tatu?
Puno, tata!
Kada me tako voliš, poljubi me!
Tata, večeras nema poljupca!
Lijepo od tebe! Što znači da meni večeras nema poljupca?
Zar ja večeras nisam tvoj otac?
Da, tata. Ti si uvijek moj otac. Ali ja te večeras ne mogu poljubiti: danas su tvoja usta bila puna psovke i ružnih riječi, pa su prljava.
Zacrvenio se. Zagrlio je svoju kćerkicu i prestao psovati, kako bi bio i sam bolji i da ga takvoga kćerka sutra ne bi nasljedovala. (O. Rickaby)