Ulomci duše
- Detalji
- Kategorija: KOLUMNE - KOMENTARI
- Objavljeno Utorak, 16 Listopad 2012 19:48
( Utorak, 16. 10. 2012. – Fra Mate Tadić) Ljudi me često znaju upitati: „Gdje si ti rastao i čim su te hranili?“ Posebno su me to znali pitati kolege Zagorci na studiju u Zagrebu, koji su rastom niži.
U šali bi im odgovarao: „Ja sam niži u svom zavičaju. Kod nas ljudi ne štede na svojoj djeci kao kod vas!“ Što je od ovoga istina, štedimo li na djeci ili smo otvoreni novom životu i rađanju?
Ljudi gledajući u svijetu i u sredini gdje žive nepravde, kriminal, nejednakosti i zlo često upadaju u malodušje, jer ništa od toga ne mogu promijeniti, niti utjecati na ishod događaja. Zato se proširuje mentalitet da kad ne možeš ništa promijeniti, barem nešto za sebe makar i na nepravedan način ušićari. Svatko od nas ima svoj djelokrug u obitelji, školi, radnom mjestu, među bližnjima i prijateljima, gdje može mijenjati samoga sebe, a na taj način druge, okolinu i svijet. Budemo li tako razmišljali i ponašali se, oko nas će se stvarati krugovi pozitivnog djelovanja, koji će se dalje širiti.
U životu dok nam sve dobro ide, lako razumijemo Boga i druge. Kad se ne tiče nas osobno ili naše kože. Međutim kad nas snađe ili iznenadi bolest ili kakva nevolja, prigovaramo da nas je Bog zaboravio. I tada Bog nas ne ostavlja i ne zaboravlja već nas nosi kao dijete. Da bismo se u Nj do kraja pouzdali, ponekad nam oduzme sve što imamo i jesmo. Baci nas u provaliju i prilijepi uza zemlju. Kad iskusimo svoju slabost i Božju veličinu, ponovno nas podigne i vrati, sve što nam je privremeno uzeo. To čini da se ne oholimo i ne uznosimo u svojoj sposobnosti i važnosti. Tek u takvim trenutcima spoznamo, kako smo slabi i ovisni o Božjoj pomoći. Doživimo svoje poniženje i Božju uzvišenost, upravo kada nam je najpotrebnije. U trenutcima nemoći i opće slabosti, nemoguće je moliti, bilo kakve krunice ili pobožnosti. Tada uglavnom ne možemo niti čitati, a i nije nam ni do čega. Bogu prinositi i prikazivati patnje i trpljenje, najbolja je molitva. Tada osjetiš važnost kršćanske konteplacije.
Dok smo zdravi ne znamo cijeniti, a kad obolimo ne znamo prihvatiti.
Važno je istaći: Euharistijsko slavlje – Kristova nekrvna žrtva na oltaru, najsavršeniji je oblik kršćanske molitve, koju ne mogu zamijeniti niti nadomjestiti, sve pobožnosti niti naše osobne molitve.
Prije par godina u novinama se moglo pročitati o jednom bračnom paru koji se nakon početka zajedničkoga života dogovario, hoće li imati djecu ili će se posvetiti uzgoju životinja pasa i mačaka. Odlučili su se za životinje, kojim će ispuniti svoj zajednički život. Ljudskoj gluposti nikada kraja!