Kontakti i uredovno radno vrijeme

Trg Fra Mije Čuića 1, 80240 Tomislavgrad

Tel: +387(0)34/356-800

Kućni mob.: +38763/422-488 (WhatsApp i Viber)

Email: samostan.tomislavgrad@gmail.com

Uredovno radno vrijeme radnim danom:

8:00-12:30 i 13:30-16:00.

Nedjeljom i svetkovinama: nakon sv. misa

Raspored misa

Nedjeljom i svetkovinama u Župnoj crkvi:

7:30, 9:00, 10:30, 12:00 i 18:00 sati

Radnim danom u Župnoj crkvi: 7:00 sati;

četvrtkom u Župnoj crkvi u 7:00 i u 18:00 sati

Kovači: 11:00 sati (nedjeljom i svetkovinama)

Stipanići: 10:00 sati (nedjeljom i svetkovinama)

Širokovac: 11:00 sati (nedjeljom i svetkovinama)

Starački dom: petkom u 10:00 sati

Greška
  • Greška pri učitavanju izvora podataka
  • Greška pri učitavanju izvora podataka
  • Greška pri učitavanju izvora podataka
  • Greška pri učitavanju izvora podataka

Netolerantni katolik

kriz( Petak, 29. 7. 2011. – Zdravko Ćurić) Tolerancija (lat. Tolerantia) – popustljivost, snošljivost (prema tuđim shvaćanjima premda se čovjek s njima ne slaže, u vjerskim pitanjima i dr.)
Tolerantan (lat. Tolerans) – koji podnosi, popustljiv, snošljiv (osobito u vjerskom pogledu)
Rječnik stranih riječi, Klaić.

Pošto nam se danas savjetuje, predlaže, ili bolje rečeno nameće da budemo tolerantni, odlučih napisati vlastito viđenje tolerancije.

Kao što Klaić gore navodi, tolerancija je popustljivost prema tuđim shvaćanjima. Čovjek mora biti popustljiv prema drugom čovjeku u svemu što taj čini, osobito u današnjem liberalnom svijetu, treba se sve činiti kako se drugog ne bi diskriminiralo, bez obzira kakvo njegovo mišljenje ili ponašanje bilo. To ide do te mjere da se mora u svome popustiti i čak svoje napustiti kako bi se prilagodio drugima, kako bi mogao biti u suživotu s njima. Živjeti svoje i sve dopuštati – geslo modernog doba, čini mi se. U biti, danas se tolerancija poistovjećuje s altruizmom, čovjekoljubljem i sličnim, čak i s Isusovom ljubavlju, što je dakako apsurdno. 

 

 Kako ja na to gledam kao katolik? Crkva mi nalaže da se vodim Isusovim primjerom. Koliko sam ja upoznat sa Svetim Pismom, Isus baš i nije tolerirao svoje suvremenike. Nije se prilagođavao masi. Najbolji primjer Isusove netolerancije je možda trenutak kada je istjerao trgovce iz hrama ili kada je uporno govorio Židovima da je On Sin Božji, bez obzira što je to bilo za njih bogohulno, „praviti se“ Sinom Božjim. Isto tako, On nije bio tolerantan prema onoj grešnici koju su svi osudili i koju su htjeli kamenovati, nije joj rekao: "Idi i nastavi živjeti kako hoćeš!", nego: "Idi i ne griješi više!" Nije tolerirao nikakav grijeh. To možemo vidjeti u napastovanju od strane Sotone u pustinji. Mogao je Isus i prema njemu biti tolerantan, pa ga, eto, kako ga ne bi diskriminirao, poslušati koji put. Nije tolerantan ni prema sebi u toj kušnji u pustinji, ni u Maslinskom vrtu. 

Nije ni Ivan Krstitelj bio tolerantan prema Herodovoj ženidbi s bratovom ženom, ni Isusovi apostoli nisu bilo tolerantni prema Ananiji i Safiri, koji su ih htjeli prevariti tj. prevariti Duha Svetoga, niti sv. Pavao prema grijesima svojih zajednica u Korintu i Efezu. Prvi kršćani nisu tolerirali ponašanja svoga doba, a nisu se razlikovala mnogo od današnjih, jer ipak je tada Rimsko carstvo bilo na vrhuncu moći, kao i današnja civilizacija. Bogu hvala, propalo je. 
Otac nebeski u Starom Zavjetu nije bio tolerantan prema grijesima svoga ljubljenog naroda, pa bi ih, nakon silnih pozivanja na obraćenje i pokoru, u svojoj pravednosti radi njihovih grijeha dao više puta kazniti. Možemo to vidjeti i na primjeru kralja Davida. I na početku Biblije vidimo Božju netoleranciju prema čovjekovu grijehu, kada je prognao svoje ljubljeno stvorenje iz svoga doma, ali mu je otpočetka pripravio veće milosti u Isusu Kristu. 
Kaže Isus da budemo savršeni kao što je Bog savršen. On je to zapovjedio, znači da je moguće, barem težiti prema tome. Vidimo da je Bog netolerantan, stoga ja isto moram biti netolerantan. Ali kako netolerantan? Opet kao Bog!
Isus nam je pokazao kako, ljubiti grešnika, ali mrziti grijeh. Bog nam je objavio svoj Zakon, objavio nam je božanske savjete koje je potrebno usvojiti, da budemo savršeni kao On. Mnogi se varaju kada kažu da je Isus Zakon (Stari Zavjet) ukinuo, jer Isus je rekao daj On došao nadopuniti Zakon, još toga objaviti. 
Kao katolik-kršćanin, ne mogu ići protiv Onoga koga priznajem svojim Spasiteljem. On je umro za naše grijehe, naši grijesi su ga ubili i biti tolerantan prema grijehu jest grijeh. Ako je Bog rekao da ne govorimo laži, a netko uporno svjesno laže i tako živi, ja ne mogu tolerirati njegove laži radi spasenja njegove duše, njega sam dužan ljubiti tj. opominjati, moliti za njega. Isto tako, ne mogu tolerirati nekoga tko se drogira. Kada bi roditelji to tolerirali, i pustili sina da se drogira, bili bi suučesnici u njegovom grijehu, jer su mu bližnji a nisu pomogli kako bi se toga oslobodio. Nažalost, mnogo je ovakvih slučajeva. 

No, kako ljubiti grešnika? Ovdje sekularisti provlače svoju toleranciju, ne prigovarati, ne sugerirati, prihvaćati grešnika i njegov grijeh. Isusova logika je suprotna, ljubiti grešnika radi spasenja njegove duše. Nerijetko se roditelji kršćani znaju odreći svoje djece kada vide da žive u smrtnom grijeh, radi njihova dobra. Znam za primjer jedne majke koja nije dozvolila svojoj kćeri i dvoje njezine djece i ocu te djece s kojim nije sklopila sakrament braka da žive s njom, jer ona živi u smrtnom grijehu sa svojim momkom. Ona je ljubi i želi spasenje njezine duše, i pustit će je kada ostavi takav život, ili se vjenča ili ostavi "muža". Majka pati zbog svoje kćeri, to je sigurno, ali ona postupa ispravno jer želi spasenje njezine duše, jer je ljubi. Pravedno. Potrebno je postupati po Božjem zakonu, prikazivati žrtve za onoga tko živi u smrtnom grijehu, moliti i postiti, ići protiv svojih osjećaja, sve to da bi dušu te osobe izbavili iz okova grijeha, da bi ta osoba zadobila Božje milosrđe.

Mislim da nam se tolerancija želi toliko nametnuti da jednostavno popustimo pred onim što ovaj svijet nalaže. Nameću nam se zakoni s kojima moramo prihvaćati grijeh. Spremni smo se odreći svoje vjere i svoga dostojanstva samo da se ne zamjerimo zakonima ili mišljenju većine. Tolerancija nas vodi u mlakost. Grijeh razara ovo društvo. Vidimo na temelju vlade, lažu nam u lice i mi to opet toleriramo (no, evo Bogu hvala ide se pomalo naprijed). Grijeh, vidimo, isto razara i Crkvu iznutra. Dužni smo ukazivati i na propuste naše braće kršćana i naših dragih službenika, ali ako to činimo, onda u povjerljivom okruženju, iskreno, izravno ali tiho, ako želimo doista ispuniti dužnost vjernika, u kojoj nas podržava i nauk Crkve (vidi KKC...) Sami smo grešni, ne smijemo tolerirati ni svoju grešnost. Treba težiti za savršenosti, istinskom ljubavi, Kristovom ljubavi.

No, što mi najviše smeta jest netolerancija prema kršćanima od onih koji zahtijevaju od nas toleranciju. Ti idu do krajnjih granica. Govore da svi imaju pravo na isticanja svoga mišljenja, ali ne i kršćani, pogotovo ne u javnim ustanovama, mjestima i slično, čak ni na satu katoličkog vjeronauka. Očito se pojedini osjećaju ugroženi s kršćanskim ćudoređem i svjetonazorom jer ono udara na savjest. Ako želimo nasljedovati Isusa, onda ćemo biti kamen spoticanja. I tako treba biti. 

Ne popuštajmo, ne budimo tolerantni prema grijehu, niti nijemi i gluhi na sve one netolerancije koje dolaze sa strane, ljubimo one koji nam to čine, ali im uzvratimo na Kristov način, još većim svjedočenjem za ono u što smo kršteni, a to je Istina. Isus nije bio hipi niti neki bezosjećajni guru koji je sve prihvaćao, popuštao, nego je uz radost, ljubav i mir,  imao osjećaje tuge i srdžbe, bijesa i revnosti i sve poradi našeg spasenja. On je Bog, ne samo Milosrđe, nego i Pravednost. Ne zaboravimo to.

...a povrh svega, Ljubav! (Kol 3,14)