Danas uglavnom izvodite glazbu duhovnog sadržaja. Kada ste se odlučili na to?

Još na samom početku svog duhovnog puta osjetila sam da se kroz glazbu zaista može postići jedna tišina duše, jedan moment u kojemu biće postane puno otvorenije za susret s Bogom i Božanskim. Čak i prije – kad sam u zboru u glazbenoj školi pjevala Mozartov Requiem, osjećala sam neku snagu koju tada nisam razumjela, ali je bila vrlo opipljiva. Trebalo mi je dugo da se sama odlučim posvetiti se duhovnoj glazbi – dugo sam se pitala jesam li spremna u duši, jesam li sama dovoljno svjesna Božanskog da bih bila u stanju maknuti sebe i svoj 'ego' te biti u stanju stvarno predati svoju glazbu na način na koji onda ona prodire do dusa ljudi, ima snagu omekšati srca, pružiti inspiraciju, nadu, iscjeljenje duše. Kad sam napokon prihvatila svoju vrijednost u Božjim očima, i ljubav kojom me On voli i prihvaća, shvatila sam da imam talent za kojega sam odgovorna – koji može pružiti drugima mogućnost duhovnog puta – kao što sam to i sama doživjela.

Kakvu je ulogu imala Vaša vjera pri odluci da odete na školovanje u SAD nakon što ste već bili počeli ostvarivati uspješnu karijeru?

Vjera mi je dala snagu da sve ostavim. Moji roditelji su mi bili jako velika podrška – rekli su mi da se uvijek mogu vratiti doma. Tata me je uvjerio da mi glazbu nitko ne može uzeti i da život nije karijera nego sreća i mir u duši, da ću se glazbom uvijek moći baviti i bez velike ekipe, bez blještavila, sjaja i glamura. Kroz savjetovanje s par izuzetnih svećenika (kao što je Pater Iko Mateljan, dominikanac) vjerovala sam da je sve što je zaista vrijedno u meni, a ne 'na meni' – da mi je Bog dao i glazbu, i talent, i mogućnosti da odaberem put na kojem cu zaista biti sretna i moći se ostvariti kao osoba i umjetnica.

Koliko Vam je vjera pomogla kada ste bili daleko od domovine i svoje obitelji? Osobito u počecima?

Vjerovala sam da pratim neki put na kojeg me je On pozvao, tako da nisam posumnjala u ispravnost te odluke da odem. Učila sam kroz duhovna štiva i naravno Novi zavjet o načinu života kojeg sam odabrala – slijedeći put koji možda nije prihvaćen od okoline, koji je suprotan svjetovnim očekivanjima, ali koji nas dovodi do spoznaje pravog mira i duboke radosti. Kad mi je bilo teško, vjerovala sam da će sav moj trud, i moja teskoća (pogotovo s početka) uroditi nekim plodom, kojeg možda ni ja sama dugo ne ću biti svjesna. Na neki način vodile su me rijeći iz pjesama «Krist na žalu» - Ti trebaš dlanove moje, moga srca ražaren plamen, i kapi znoja, samoću moju; i «Bože moj» - Znam da moram prijeći rijeku, što me nosi, što me valja, znam da moram da se borim i da nađem pravi put.

Pozivaju Vas da govorite o svom vjerskom iskustvu. Što Vam je najvažnije naglasiti kada iznosite svoje svjedočanstvo vjere?

Ja sam do vjere došla iz potrebe za njom. Imala sam puno, ali željela sam više. Da bih dobila to 'više', odrekla sam se svega: odjednom se našla s ničim- potpuno sama u dalekom svijetu - s jednim koferom, nesseserom, bundicom i par stotina dolara, ali shvatila sam da sve što mi je trebalo bilo je u meni – ne u materijalnom smislu nego u duhovnom i osobnom. Ta spoznaja pruža ogromnu slobodu – ne samo da nas oslobađa ovisnosti o materijalnom uspjehu, bogatsvu, nego nam daje i 'potvrdu' da smo dovoljni Bogu s onim što imamo u sebi. Naravno da je važno na tom putu otkrivanja i spoznavanja ne stati, nego uvijek težiti za dubljim, za prisnijom, osobnom ljubavlju prema Bogu, prema bližnjemu, prema sebi kao članu Božje obitelji.

Kakve razlike uočavate, kada govorimo o življenju vjere, između katolika u SAD-u i u Hrvatskoj?

Ne bih željela generalizirati, jer vjera je jako osobna stvar. U Americi je Katolička Crkva okružena velikim brojem drugih kršćanskih denominacija, i drugih vjera – od tradicionalnih do modernih vjerskih skupina i zajednica – za razliku od Hrvatske koja ima 13 stoljeća dugu katoličku tradiciju. Jos jedna razlika – Katolička Crkva u Americi je vrlo raznolike tradicije – nju su gradili Irci, Poljaci, Talijani, Filipinci, Meksikanci, Portugalci, Indijci, itd.. imigrantske zajednice iz čitavog svijeta. Veliki izazov, ali i veliko blago iz kojega se osjeti kolika je snaga Katoličke Crkve kada se razne nacije sastanu pred oltarom i svi razumiju što se događa.

Dok ste bili popularna pop pjevačica bili ste uzor mnogim mladima. Što mislite o svemu što se danas mladima nudi i nameće kao uzor?

Ne znam. Teško mi je o tome govoriti jer ne želim nikoga suditi. Ja sam to što jesam. Oduvijek sam pratila svoje srce, svoju dušu i davala sam od sebe ono što sam mislila da je nabolje i najljepše. Makar sam odrasla izvan crkvenih krugova, roditelji su me usmjerili na moj put i učili kako je važno imati poštovanje prema sebi i uvijek težiti nekim 'višim' kriterijima. Mentori i profesori kojima sam bila okružena isto su utjecali na mene ističući jedan određeni sustav vrijednosti. Znam da je se teško othrvati utjecaju društva i svemu što je oko nas, ali mislim da svatko od nas ima slobodu odlučiti što će uzeti od ponuđenog. To je zakon slobodnog društva. Ponuda i potražnja – moj je izbor hoću li slušati ili gledati nešto što mi je ružno ili u čemu se osjećam obezvrijeđenom kao osoba; nisu mediji prisila. Mladi bi trebali uzeti na sebe veću odgovornost i shvatiti da imaju veću snagu i veću vrijednost nego što su svjesni – recimo sami 'pogledi' na YouTube-u su pokazatelj. U Americi, obiteljski filmovi obično imaju najviše gledatelja i imaju najveće profite.

Koliko je uopće u današnjem svijetu lako govoriti mladima o vjeri i Kristu? Vjerujem da imate iskustva s tim.

Mislim da se mladima treba pristupiti na način na koji će oni to razumijeti i moći prihvatiti. Ne treba im suditi, nego prihvatiti ih takve kakvi jesu, u njihovoj specifičnoj stvarnosti. Ja uvijek ističem način na koji sam ja pronašla vjeru i Krista – kroz društvo koje se okupljalo u podrumu dominikanske crkve. Nije to bio vjeronauk, nego neformalni susreti na kojim se nije govorilo izravno samo o Bogu, Kristu, nego o ljubavi, o patnjama, o pripadnosti nećemu višemu, o vrijednostima koje nas štite od padova koji neminovno donose samoću i prazninu. Svećenici ili fratri su uvijek bili prisutni i spremni za odgovor na neko pitanje. Ja sam tada već bila popularna, ali u tom društvu nitko nije isticao moju popularnost nego moju jednostavnost i osobu koja se krila ispod imidža 'Tajči'. Sjećam se - jedan sjemeništarac mi je rekao kako su kapi rose u jutarnjoj travi Božanski dar da svijet svako jutro, nakon noći započne iz početka, okupan u ljubavi, čist i nov. Kroz ta druženja, ja sam učila o vjeri i o Kristu. Mislim da me je netko stavio u razred i tražio da naučim napamet Deset Zapovijedi, bilo bi mi puno teže zaista tražiti i žuditi za Božjim prisustvom u mom zivotu.

Deset zapovijedi su u temeljima naše katoličke vjere, ali se na vjeronauku ne uči samo Deset zapovijedi „na pamet“. Je li za Vas katolički vjeronauk u školama nepotreban ili ovdje ističete samo osobni put kojim ste došli do vjere?

Moji sinovi pohađaju katoličku školu u kojoj uče Katekizam, a i od učitelja koji im isto tako svojim životima i životnim odlukama svjedoče vjeru. Moj suprug i ja učimo našu djecu o katoličkoj vjeri. Po tome možete zaključiti da mislim kako je važno dati djeci i znanje i praktično življenje vjere. Svojim odgovorom mislila sam na to kako približiti vjeru mladima koji je nisu dobili u obitelji, ili u društvu - što je bio moj osobni put. U to vrijeme kada sam željela naučiti o Bogu, osjećala sam neki strah prema crkvi, možda čak i odbojnost jer nisam znala kako će me i hoće li me crkvena zajednica prihvatiti, a i u mom slomljenom i ranjenom srcu nisam još znala hoće li me i Bog prihvatiti i hoću li biti spremna prihvatiti Njegovu Ljubav. U Americi, na svojim turnejama, susrela sam, na žalost, puno ljudi i starijih i mladih, koji znaju cijeli Katekizam Katoličke Crkve, ali otvoreno priznaju da ne poznaju Boga. Zbog toga koristim simboliku ‘napamet naučenih Deset zapovijedi’.

Smatrate li da glazbenici, ali i druge poznate osobe koji su katolici i koje kroz svoj rad dopiru do velikog broja ljudi, na poseban način imaju dužnost prenositi zdrave poruke i svjedočiti vjeru?

Glazbenici su umjetnici. Svatko od nas radi i izražava se kroz talente i darove koje nam je Bog dao. Vjera je jako osobna, intimna stvar. Neki mogu dijeliti svoja razmišljanja o vjeri s drugima, neki ne. Ne mislim da smo 'dužni' svjedočiti vjeru, ali vjerujem da svojim životima, odlukama možemo podijeliti svjetlost i istinu. To se traži od nas. Da ne krijemo svjetlost Božje Ljubavi ako smo je našli, nego je pustimo da sja i dopire do onih u tami. Jedna od mojih najdražih misli je ona svetog Franje: «preach your faith with your life, only sometimes use words» (“Propovjedaj svoju vjeru svojim životom, samo ponekad koristi riječi”).

Smatrate da katolici nisu dužni uvijek i na svakome mjestu svjedočiti svoju vjeru, bez obzira čime se bavili? Ako je tako, kako bi opisali tu vrstu katoličanstva i koje mu je uporište, motivacija i svrha?

Pod tim da nismo ‘dužni’ svjedočiti svoju vjeru, mislila sam na to da Božja Ljubav ne zahtijeva ništa od nas, osim čistog i predanog srca. To mora biti odluka svakog od nas. I svatko se na to mora odlučiti u trenutku kada će to zaista biti iskreni dio njegovog ili njezinog spoznavanja vjere. Nisam od onih koji ‘pozivaju’ druge vjernike ‘na red’ - katoličnstvo ima i evangelista među sobom, i misionara, a i onih koji su mistici, onih koji su hermetici ili se odluče na molitvu u zatvorenoj zajednici. Svi smo drukčiji, svatko od nas ima svoj jedinstveni put do Boga. Ja osobno osjećam potrebu da podijelim vjeru s drugima jer bih voljela da moja priča bude nekome inspiracija, i želja mi je svjedočiti svoju vjeru iz ljubavi prema Bogu, ne iz dužnosti.

Kako će biti koncipirani vaši koncerti u Hrvatskoj? Kakvu ćete glazbu izvoditi?

Koncerti ove prve turneje «Ludujemo s dušom» su zamišljeni kao priča jedne uspomene. Znači, uglavnom ću pjevati hitove s početka devedesetih i neke nove pop pjesme na kojima trenutačno radimo. Želim da cijela večer bude jedan glazbeno-scenski događaj pun emocija i inspiracije, ali i radosti i optimizma. Ne ću pjevati duhovnu glazbu, makar sam uvjerena da će se iz cijele priče osjetiti snaga i važnost moje vjere. Nadam se da ću uspjeti pružiti mojim starim fanovima nešto što će ih inspirirati da i dalje prate moj cjelokupni rad.

Uputite, molim Vas, nekoliko zaključnih riječi našim čitateljima.

Vjerujem da ne samo u Hrvatskoj nego i šire ima puno, puno vrlo vrijednih ljudi koji su tihi, koji ne viču i ne 'čuje ih se'. Možda su na neki način obeshrabreni realnošću i svakodnevicom. Kad nam je najteže, moramo vjerovati. Kad nam se čini da nema nade, moramo dati više od sebe kako bi svjetlost Božanske Ljubavi svijetlila u našoj duši i kroz našu dušu. Naši ljudi imaju toliko duše (koja meni nedostaje u daljini) – trebamo je podijeliti jedan s drugime i vjerovati da je uz vjeru i Boga sve moguce.

Razgovor vodila: Gabrijela Križić( www.raskrizje.com)