Don Ilija piše o nastanku svojih knjiga
- Detalji
- Kategorija: ŽUPA VINICA - DOGAĐANJA
- Objavljeno Srijeda, 20 Veljača 2013 12:48
( Srijeda, 20. 2. 2013. – Don Ilija Drmić) Meni je moj Bog po svome Duhu rekao: Napiši knjigu o Vinici, onu koju živi nose u srcu i pripovijedaju je jedni drugima, a mrtvi su je sa sobom ponijeli u grob.
Ja sam mu odgovorio: Bolje bi bilo da netko drugi piše tu knjigu o životu tih ljudi, jer ja to ne umijem, ta dijete sam, a ja ću se pozabaviti nečim drugim u Vinici što mi bolje ide i na što me tvoj Duh potakne imajući u vidu ostale moje darovane talente. Osim toga, danas ima mnogo knjiga koje stoje nepročitane, imamo internet, televiziju, tiskovine...
Bog odgovori: Bolje ja vidim što je napisano i koliko toga ima te što u tim knjigama piše, nego: ti napiši knjigu o Vinici kao svoju čestitku i neka je čitaju kad su raspoloženi i kad im je teško, jer svaka pomisao na Sunce iznad Vinice bit će im uspomena na dom i domovinu, na moje zapovijedi, na moju Crkvu, na moje svećenike koje sam slao u tu voljenu Vinicu kroz dugu povijest i ja ne želim da išta propadne u ovome svijetu pa tako ni u mojoj Vinici koju nisu gradili do one moje mjere, nego da se ona sada obnovi i o uskrsnuću skupa sa svim stvorenjima preobrazi u novo nebo i novu zemlju.
A Gospodine, kad napišem tu knjigu, kako ću je objaviti kad nemam potrebitih sredstava jer puka je ovdje malo, a ja nemam način da se pobrinem za sve to i svi smo nekako u krizi i nemoći, strah nas je za život i budućnost, pa u tome raspoloženju tko ima hrabrosti knjigu tiskati i drugima nuditi. A pitanje je hoće li itko tu knjigu čitati kad je zaokupljen nevoljama koje im jatimice dolaze u svakidašnji život.
Ti se ne boj za to. Kao što si one prošle knjige Župa Vinica fra Roberta Jolića i tvoga udioništva, te Jokanov slikopisuradio, uradi, uredi i ovu kinjigu Vinička bašćina. Kao što za tu prošlu nisi imao ništa osim ljubavi da je napišeš, tako i za ovu imao si ljubavi dosta, a imat ćeš točno koliko te sve stoji i neka se srce i um tvoj ne boji, jer ja sam s tobom i s tim narodom za koji znam da je u nepotrebnu strahu. A da su više uza me, ne bi se bojali!
Moj dobri i dragi Bože, i moj Gospodine, jesam li ja naporan u svijesti svojih vjernika i župljana i odseljenika iz ove moje župe, reci mi jer ti to bolje znaš nego ja, o tome ja ne znam ništa ili mogu nešto predmnijevati.
Ti nisi dosadan niti si naporan, ti radiš pod mojim vodstvom i ono što si uradio, njihova je želja koju sam rasprostro u srca njihova po Duhu Svome, te oni malo pokatkad brundaju jer im ja pomrsim planove, a onda kad im ponovno osvijetlim staze i otškrinem samo malčice veo budućnosti za njih i njihovo potomstvo, onda oni ožive i raduju se što si ti s njima, što im govoriš moje riječi, što ih upućuješ na pravi put, što gradiš i obnavljaš skupa s njima, što pišeš knjige o Vinici i njezinim selima, koje će čitati oni i sinovi sinova njihovih, kćeri kćeriju njihovih, potomci njihovi i gradit će na temelju toga novu zgradu i novu Vinicu u srcima svojim, u mislima svojim, u djelima svojim gdje god ih pošaljem i raselim u dalekoj budućnosti o čemu oni sada nisu ni moćni misliti, jer ja sam Bog, a oni su moja stvorenja, više puta neposlušna.
Oprosti mi, moj Gospodine, što ću Te još poštogod upitati prije nego dođem k njima da im govorim o svemu ovome. Mogu li im u tvoje ime reći da su ove knjige njihovo djelo, a ne samo tvoje djelo i ne samo moje djelo, jer dok sam ja pod tvojim nadahnućem pisao, stalno sam mislio na one koji su sve to stvarali pod tvojim vodstvom živeći i djelujući, orući, sijući, žanjući, meljući, pekući i blagujući kruh svojih suza i muka. Mogu li im reći da su moje pogreške u knjigama i njihove pogreške i zablude, jer nitko od nas ne zna sve a niti smo svjesni gdje smo što griješili u životru i stvaranju.
Možeš, upravo im to reci i bit će im drago da su oni ta knjiga, u najvećem dijelu posve ispravna a u vrlo malome i grješna, oni sa svim svojim životnim nevoljama kroz koje su pokojni prošli dok su bili na svijetu, i kroz koje je živima proći i do mene doći u moje Kraljevstvo mira, istine, pravde, ljubavi i sreće. Reci im da s ovim knjigama oni k meni dolaze i da ću ih upravo tada pitati sve što u knjigama piše, zapravo što u njima piše, u njihovim srcima, jer ja sam rekao da čovjek bude, da ore, da radi, da misli, da stvara, da piše, da se neprestance propitkuje o svome djelu, je li dobro ili loše, je li sveto ili grješno, je li stvarateljsko ili rušilačko, je li civilizacija ljubavi ili smrti, kao sam nadahnuo svoje sluge pape i učene svoje ljude: biskupe i svećenike, redovnike i redovnice svoje, dolje na svijetu da pišu i govore, da rade i tvore. Upravo im sve tako reci s mojim blagoslovom. Reci im i to da vrše moje zapovijedi i da će im to biti blagoslov u životu.
A ova djelca: Župa Vinica, Jokanov slikopis, Vinička bašćina, kod nekih mojih vjernika nisu prošla jer oni kažu da oni sve znaju što piše u tim knjigama i da nema nikakvih novosti u njima, jer da je sve to poznato što su njihovi preci i oni činili kroz to dugo minulo razdoblje naše i tvoje povijesti na ovome tlu. Tako oni vele. A ti, moj Gospodine, što ti na to kažeš i mogu li proći kod tebe ove moje knjige?
Da ih nisi pisao srcem i damarima ljubavi, spriječio bih te na prvim stranicama i rekao bih tvome duhu: Stani. Ostavi slova jer pisanje nije tvoj način rada s mojim viničkim narodom, nego govori im drukčije, kako su govorili moji starozavjetni ljudi, u lice, a pisanje će učiniti netko poslije tebe. No, budući da si unio svoje srce i um, i stavio si moju volju iznad svoje volje, moj Duh iznad svoga duha, slomio si svoju oholost i ponizio si se preda mnom, nisi čeznu za zlatom i dragocjenim kamenjem, niti za slavom i čašću, niti i za ičim drugim osim za mojim imenom i mojom slavom među mojim viničkim i ostalim inim vjerničkim pukom gdje god da jest, tvoje knjige mogu proći kod mene i slobodno neka ih ljudi čitaju i nek se nadahnuju kako sam ti rekao, te neka otkrivaju polagano novu budućnost koju za sve vas spremam još dolje na zemlji, a da ne govorim što vas sve čeka ovdje na nebesima ako budete dobri i u sukladnosti s mojim zakonima, odakle ti sada govorim, u tvoj um, u tvoje srce, u tvoja slova što ih marno slažeš vršeći moje svete zapovijedi da ništa ne rekneš što nije istinito, časno, čisto, čestito, čestotno za život moga voljenog naroda koji sam sada malo pritsnuo brigama.
Što se tiče njihova dojma da u tim knjigama nema ništa nova, da je u njima sve što se zbilo i u čemu su oni akteri, to njima treba projasniti govoreći da je opis novost, da je njima sada sve jasno kad je lijepo i točno opisano, te se poklapa s onim što i oni znaju, ali ipak ne znaju sve jer takvu vrstu svezanja nisam im ulio u svijest, pa prema tome oni tu griješe govoreći da nema novoga. Za mnoge su dijelovi knjige posve novi, a nov je i tvoj osjećaj i doživljaj kao i svih ostalih pisaca kojima sam bdio nad perom dok su pisali da ne napišu nešto što je povijesno krivo. Trud je velik i ja ga blagoslivljem. Kada dođe neko drugo vrijeme, onda ću pozvati nekoga drugoga da sve to nadopiše novim događajima što će se zbiti u tome kraju i tako će ove kinjige biti temeljem tim budućim knjigama što će ih pisati moji izabranici.
O hvala ti, moj Gospodine. Mogu li te još nešto zamoliti.
Možeš. Reci. Stojim ti na usluzi, ja Bog tvoj, koji sam te proveo kroz klance i lance kao i tvoj povjereni narod vinički, i još ću vas kušati dok se ne uvjerim da ste moji.
Ja bih još tri knjige napisane objavio kroza sljedeće godine što mi ususret dohode tvojom svetom voljom, a četvrtu bih otpočeo pisati pa da je netko drugi nastavi umjesto mene jer ona će biti pisana malo podulje vrijeme, a ti me nećeš ovdje držati da doživim toliko godina i da imam toliko snage pa da stalno pišem i družim se sa slovim kad ne mogu izravno u lice, kako kažeš, s narodom, s ljudima jer su se raselili.
Propitkuj njih što ti je činiti jer i u njih sam ulio svoga duha i neću im ga oduzeti, osim ako me rasrede odbijanjem mojih svetih zapovijedi što ih izriču proroci i svećenici, koji su ljudi, kao i njihova djela i udjel u vođenju moga puka do neba. Ako ti oni dopuste, i ja ti dopuštam. Piši! Piši i kad ne budeš s njima, već s nekim drugim mojim narodom.
Ti bolje vidiš u srce od mene, pa reci mi hoće li mi dopustiti da to uradim. Hoće kao što su ti dopustili i ove dosadašnje tri i sva druga učinjena djela u župi Vinici. Za utvrđenje u vjeri da sam ja tvoj Pastir i svega svoga puka otvori moju svetu knjigu Bibliju i pročitaj Psalam 23.
Jahve - Pastir dobri
Jahve je pastir moj:
ni u čem ja ne oskudijevam;
na poljanama zelenim
on mi daje odmora.
Na vrutke me tihane vodi
i krijepi dušu moju.
Stazama pravim on me upravlja
radi imena svojega.
Pa da mi je i dolinom smrti proći,
zla se ne bojim, jer si ti sa mnom.
Tvoj štap i palica tvoja
utjeha su meni.
Trpezu preda mnom prostireš
na oči dušmanima mojim.
Uljem mi glavu mažeš,
čaša se moja prelijeva.
Dobrota i milost pratit će mene
sve dane života moga.
U Jahvinu ću domu prebivati
kroz dane mnoge.
Što si pročitao i kako si shvatio ovaj moj psalam. Imaš li imalo više straha od budućnosti koja je pred tobom, koja ti dolazi svakoga časa. Ne boj se, ja sam s tobom. Ja Bog tvoj, a s tobom je i narod moj i tvoj, onaj u Vinici, koju nisam zaboravio jer sam te u nju poslao, zatim s tobom je i narod iz Vinice potekao u veliki svijet koji sam stvorio za tebe i za njih, da živite u radost, miru i sreći sa svim drugim narodima koji blagoslivlju moje ime. S tobom su i svi potomci toga naroda koji će me hvaliti i slaviti jer ti si im moje ime navijestio i u ovoj svojoj knjizi. Tvoj Bog je uza te i uz tvoj narod. Ne bojte se!
Hvala ti, moj dobri Gospodine, na svakoj riječi izrečenoj meni i ovome puku.
Gospodin je Pastir moj, zla se ne bojim jer On je sa mnom!