Kontakti i uredovno radno vrijeme

Trg Fra Mije Čuića 1, 80240 Tomislavgrad

Tel: +387(0)34/352-091 || 352-447

Fax: +387(0)34/352-808

Uredovno radno vrijeme radnim danom: 8:00-12:00 i 15:00-18:00.

Nedjeljom i svetkovinama: nakon sv. misa

Raspored misa

Nedjeljom i svetkovinama u Župnoj crkvi:

7:30, 9:00, 10:30, 12:00 i 18:00 sati

Radnim danom u Župnoj crkvi: 7:00 sati

Stipanići: 10:00 sati (nedjeljom i svetkovinama)

Kovači i Širokovac: 11:00 sati (nedjeljom i svetkovinama)

Samostanski muzej

U večernjim satima 05.07.2013. svečano je otvoren Franjevački muzej “Fra Jozo Križić” u Tomislavgradu.Bijaše to vrijedan i važan kulturni korak na prostoru duvanjskog kraja. Razne folklorne skupine iz Sarajlija, Roška Polja, Brišnika, Tomislavgrada u narodnim nošnjama pjevale su gangu i bećarac. Uz gvardijana fra Antu Pranjića su o. provincijal M. Šteko, vikar Bosne Srebrene M. Karaula, ravnatelj galerije i predavač na Š. Brijegu V. Karačić, petnaestak fratara i čč. sestara, načelnik I. Vukadin, ministar P. Galić, prof. R. Dodig, predstavnici livanjskog muzeja, sredstava informiranja itd. Okupilo se veliko mnoštvo domaćeg svijeta i gostiju. Nisu mogli stati u dvoranu, zato smo program započeli na proširenju pred muzejom. Uz prigodne govore, gvardijana, ministra, načelnika tu  su i glazbene točke naših učenika. Nakon službenog otvaranja muzeja, slijedio je vrlo ugodan domjenak za sve nazočne u dvorani do kasno u toplu ljetnu noć.

 

Muzej se nalazi u kući koju su duvanjski franjevci izgradili 1988. godine, a bila je namijenjena vjeronauku, susretu mladih i kulturnim zbivanjima. Unutar kuće čuvali su se brojni arheološki i etnološki predmeti, koje su fratri marljivo prikupljali dugi niz godina. Predmeti nisu bili dostupni javnosti, stoga je odavno postojala zamisao za uređivanjem muzejskog prostora. Konačno je gvardijan fra Ante Pranjić uz velike novčane napore i pomoć ing. B. Petrica, dao oblikovati  muzejski prostor na katu kuće, i sa stručnim muzejskim radnicima iz Sarajeva, odabrati i složiti trajni muzejski postav s pet muzejskih zbirki: arheološka, sakralna, etnološka, etnografska, afrička s dijelom  filatelije i numizmatike. Muzeju je dao naziv u čast duvanjskog franjevca fra Joze Križića.

 

Fra Jozo Križić(1951-1993).Rođen je 15. kolovoza 1951. godine u Roškom  Polju, a umro je 9. siječnja 1993. u Tomislavgradu. Sve svoje slobodno vrijeme utrošio je na prikupljanje i sređivanje samostanske muzejske zbirke s vrlo raznolikim i vrijednim stvarima. Prikupio je više od 3000 predmeta da bi oteo zaboravu ono što je pripadalo duši i životu njegova naroda. Moglo bi se reći da je sanjao o Franjevačkome muzeju u Duvnu. Franjevački muzej fra Jozo Križić želi da bar dio prošlosti ne ode u zaborav. Želi povezati duvanjsku prošlost sa sadašnjosti i baciti koju zraku svjetlosti na budućnost. Ako u tome uspije, ispunit će svoju ulogu i trud oko ostvarenja i otvaranja ovoga muzeja.

 

Sakralna zbirka

 

     Sakralna zbirka        

     predstavlja izuzetno  

     vrijednu riznicu  

     predmeta, koji su

     tijekom nekoliko

     stoljeća korišteni za

     obavljanje službe božje

     i kao nijemi svjedoci  

     minulih vremena

     sačuvani u  

     Franjevačkome          samostanu.                                     Nastali u vremenskome rasponu od prve polovine 18. do kraja 19. stoljeća, svojom jedinstvenom ljepotom ističu se kaleži, pokaznice, moćnici, raspela na oltaru ili za procesije, posudice za sveta ulja i svete hostije, patene, lađice za tamjan, kadionici i svijećnjaci, zvona. Pored duhovnoga i sakralnoga značenja, sadržana u svakome pojedinačnom predmetu, korištenom za obavljanje službe Božje u crkvi ili izvan nje, iz njih se zrcali i neprocjenjiva vještina majstora zlatara koji su ih izradili. Nerijetko su to bile ruke domaćih zlatara, koji vještinom nimalo nisu zaostajali za umijećem talijanskih ili austrougarskih majstora. Izrađeni od zlata i srebra, u tehnikama lijevanja, iskucavanja, filigrana i cizeliranja, predmeti iz sakralne zbirke predstavljaju remek djela kujundžijskoga umijeća.                        

Posebnu vrijednost ovim predmetima daju podatci o godini proizvodnje i mjestu nastanka ili uporabe, koji su, uza žig radionice, urezani na poleđini ili na dnu predmeta. Kalež iz godine 1730. je najstariji predmet u ovoj zbirci.

           

U zbirci se nalazi i gornja misna odjeća koja se sastojala od misnice (kazule), dalmatike i pluvijala (plašta). Uz ovu odjeću služilo se i liturgijskim priborom: stolom, manipulom, opremom kaleža: purifikatorij (rubac za čišćenje kaleža), pala ili pokrov za kalež, velum (svilena maramica), bursa (spremnica za korporal).

 

Etnološka zbirka

 

Ova zbirka je nastala u drugoj polovini dvadesetoga stoljeća. Prikupljeno je nekoliko stotina predmeta iz duvanjskoga kraja koji se mogu svrstati u različite etnološke zbirke: tradicijsko gospodarstvo, obrti, tradicijsko pokućstvo, tradicijske nošnje, tekstilne rukotvorine, glazbeni instrumenti, osobni predmeti, nakit itd. Najveći broj predmeta prikupio je fra Jozo Križić za svoga života, dobivajući ih na dar od vjernika iz duvanjskih župa. Fra Jozo Križić i ostali                  franjevci su, tijekom više naraštaja, prikupljali i                                                      

u okrilju samostana sačuvali predmete koji

svjedoče o svakodnevnome životu Duvnjaka kao               

što su:

1. proizvodi kućnoga tekstila - tkane, vezene i pletene predmete,

2. gospodarski i zanatski pribor i pomagala, pokućstvo i mnoge druge predmete.

3. uzorci narodnoga odijela i nakita.

            Dio stalnog postava čine:       

            Tekstilni predmeti (odjeća i kućni tekstil) koji su izrađivani od tekstilnih biljaka konoplje i lana, odnosno od vune. Za proizvodnju vlakna su korištena tekstilna pomagala koje ujedno i čine dio postava: stupa i trlica, grebeni i gargaše, preslica i vreteno, kolovrat i dvokolica, čekrk i mosur, rašak i vitlić, te snovača.

             Predmeti od vunenoga prediva, uglavnom su to gornji odjevni predmeti: ačerme, gunjevi, (h) aljine, šudari, hlače (tur. čakšire), zatim biljci, ponjave, jastuci, prostirači (perz. ćilimi). Vuna je, osim za tkanje, korištena i za pletenje čarapa, bozavaca, kotula, podveza, prsluka, rukavica.

            Prema osnovnim obilježjima nošnje duvanjskoga kraja pripadaju dinarskomu tipu nošnji. Osnovni dijelovi ženske odjeće su: košulja, gaće, modra s oplećkom, ačerma, aljina s rukavima, tkanica s paftama (ukrasnim kopčama), pregača, kotula (pletena haljina), čarape, bozavci, opanci, te kapa (kapa i šudar) ili lanetica ili ružalj (marama s ružama) na glavi. Osnovni dijelovi muške odjeće su: košulja, gaće, hlače (tur. čakšire), prsluk, komparan s rukavima, pas (tkanica), čarape, bozavci, opanci, te fes i crveni šal na glavi.

            Nadaleko poznati livanjski zlatari - filigrani - izrađivali su nakit koji je nosilo stanovništvo cijele regije. Od mjedi, alpake, srebra i zlata, u tehnikama filigrana, iskucavanja, cizeliranja i lijevanja izrađivani su đerdani (nakit za prsa), nagrudnici (okovani privjesci), naušnice (đugumuše), pafte (kopče za pojas), kićene špiode (igle za kapu), narukvice (halhale i belenzuke), prstenje (vjenčano, pečatno i dr.), dugmad za toke različita oblika i veličine. Za ukrašavanje pojedinih komada nakita korišteni su srebreni novčići, ulošci od poludragoga kamenja, sedefa ili staklene paste, koraljne i staklene perlice.

            Tradicionalno pokućstvo koje je korišteno u seoskim domaćinstvima do druge polovine dvadesetoga stoljeća. Izloženi su predmeti koji su u kućama stajali uz ognjište ili su bili obješeni na zid: stolci, sinija, čankovi, predmeti za preradu brašna i  pečenje kruha, za pripremanje jela, zatim predmeti koji služe za objed, za čuvanje namirnica i sl. U sobi su se, ukoliko je u domaćinstvu bilo male djece, nalazili kolijevka (bešika) i dubak. Kolijevke su posebno čuvane i često naslijeđivane s koljena na koljeno. Također, izloženi su dijelovi namještaja posebni za gradske kuće: okrugli stolić i škrinja.

             Predmeti koji su služili za prijenos i prijevoz tereta. To su predmeti koji su služili za prijenos tereta ljudskom snagom: sepeti, vučije, krtol, bucat, bukara, čutura, tikva vratuša i sl. kao i dijelovi sprava uz koje se koristila životinjska snaga: drvenica - dio samara i drveni točak - dio volovskih kola.

            S obzirom na razvijeno stočarstvo, mlijeko i mliječni proizvodi su bili vrlo zastupljeni u ishrani i gospodarstvu stanovništva iz ovoga područja. U izložbi su prikazani predmeti koji su služili pri obradi mlijeka i mliječnih proizvoda: stap, mećaja, stroj za pripremanje maslaca (separator) škip, varnjača, dižva kao i predmeti za njihovo čuvanje: kaca za sir itd.

            U ovoj izložbi predstavljeni su i dijelovi drvenoga pluga, tradicionalnoga oruđa za oranje: ručice, gredelj, crtalo i lemeš. Drvene plugove izrađivale su zanatlije, kovači i kolari, a događalo se da su drvene dijelove pluga pravili sami zemljoradnici, oni koji su bili vješti u obradi drveta. Obrada zemlje drvenim plugom predstavljala je težak i iscrpljujući posao za koji je bio potreban veći broj volova ili konja za vuču.

            Također, predstavljeni su i predmeti za kosidbu i kupljenje sijena: kosa, vodir, vile, grablje. Kosidba i kupljenje sijena bili su poslovi koji su se obično obavljali uz pomoć drugih ljudi, obitelji i susjeda te stoga i svojevrsna prigoda za okupljanje, druženje i natjecanje.

             Tehnološki razvoj, nestanak određenih potreba i razvitak drugih, pridonijeli su nestanku tradicijskih obrta u ovome kraju. Izložbom je predstavljen samo mali broj  sačuvanoga pribora (ar. alata) za različite tradicijske obrte, kao što su: opančarski i stolarski obrt

            Izrezbarena spavaća soba. U našemu muzeju možete vidjeti namještaj spavaće sobe iz 1921. godine. Majstori iz Konjica su izrezbarili svaki dio namještaja s velikom pažnjom i umijećem. Danas bi takav rad bio preskup, jer tko bi imao toliko umijeća, vremena i strpljenja  u 21. stoljeću.

 

Afrička zbirka

 

Predmeti izloženi na ovoj izložbi dio su Afričke zbirke Muzeja Franjevačkoga samostana u  Tomislavgradu. Prikupljeni su tijekom misionarskoga rada franjevaca iz Tomislavgrada u Kongu, gdje su nazočni više od četrdeset godina. Raznolika kultura i tradicija ove treće po veličini afričke države dugi niz godina zaokupljala je pozornost kako običnih ljudi, tako i stručnjaka i znanstvenika iz svih krajeva svijeta. Tradicijsko društvo Konga rodovski je organizirano, a osnovna djelatnost stanovništva je poljoprivreda i sabiraštvo. U skladu s tim, u osnovi svih vjerovanja naroda koji žive u Kongu je veza s prirodom i oslonjenost na prirodu, te povezanost živih i njihovih umrlih predaka. Jednako važna uloga u vjerovanjima domorodačkoga stanovništva jest uloga magije i vračeva koji imaju ulogu da pozitivno utiču na živote ljudi koji u njih vjeruju. Predstavljeni predmeti podijeljeni su u sedam skupina i to su: fetiši; glazba i glazbeni instrumenti; misionarstvo; bjelokost i malahit; oružje, oruđe, lov i ribolov; predmeti za uporabu u svakodnevnome životu, tijekom rituala i predmeti koji predstavljaju statusne simbole i maske.

 

Fetiši su male skulpture i predstavljaju dobre i zle duhove, pomoću kojih vračevi liječe, osiguravaju dobru žetvu ili ulov što je još uvijek, bar kada je o liječenju riječ, u tradicijskome afričkom društvu zastupljeniji način liječenje nego što je to liječenje konvencionalnom medicinom. Predmeti od bjelokosti i malahita uglavnom su izrađeni kao uresi ili kao dio nakita, a na izložbi su predstavljeni najreprezentativniji primjerci ove kolekcije kao što su rezbarene slonovske kljove, križevi, figurine životinja, te ženski likovi od bjelokosti.

 

Misionarstvo je predstavljeno po predmetima koji govore o djelovanju franjevaca u Kongu, njihovim nastojanjima da pomognu i unaprijede živote domorodaca Konga. Od 1971. godine u Kongu djeluju misionari Hrvati iz Hercegovine: fra Blago Brkić, fra Ante Ivanković, fra Ante Kutleša, fra Filip Sučić, fra Pero Čuić, fra Stojan Zrno i fra Jozo Vasilj unaprjeđujući vjerski, obrazovni, humanitarni i mnoge druge dijelove života ljudi u misijama u kojima djeluju. Raspela, prevodi Biblije i drugih tekstova vjerskoga sadržaja dio su predmeta predstavljenih u ovoj skupini.

 

Glazba i glazbeni instrumenti su neodvojivi dio života afričkoga stanovništva. Tradicijska glazba, ples i rituali na ovoj izložbi ogledaju se u tradicionalnim instrumentima kao što su sanza i afrička harfa, te u figurinama svirača mnogih tradicijskih instrumenata i svjedoče o brojnosti glazbenih instrumenata, različitostima u odnosu na instrumente koji su nama poznati.

 

 Maske je potrebno promatrati u kontekstu njihova značenja i namjene. Iako su neki od njih izuzetne ljepote, oni dobivaju posve drukčiju vrijednost kada su promatrani očima domorodaca, jer domorodci uključuju u svoje poimanje i funkciju predmeta i značenje koji ti predmeti imaju u različitim dijelovima života ovoga stanovništva.

Arheološka zbirka                                  

U stalnom postavu arheološke zbirke Franjevačkog muzeja u Tomislavgradu izloženi su predmeti koji još od neolitika svjedoče boravak ljudi na ovom prostoru i njihovu djelatnost.        Stalni arheološki postav Franjevačkoga muzeja u Tomislavgradu zamišljen je tematsko-kronološki, što podrazumijeva kronološko izlaganje predmeta unutar tematskih cjelina:

1. Nastambe

2. Obrt i graditeljstvo

3. Numizmatika

           

Prva se cjelina odnosi na naselje, nastambe i svakodnevni život, gdje su predstavljeni predmeti poput prapovijesnih utega za tkalački stan, rimske opeke ili pak dijelova posuđa u kojima se kuhalo, jelo i držalo namirniceiz svih povijesnih razdoblja.

Druga cjelina predstavlja proizvode obrta i umjetnosti, i tu su izloženi oruđe, oružje, nakit i ukrasni dijelovi arhitekture, poput ulomaka fresaka i mozaika.

U okviru izložbe predstavljen je i dio numizmatičke zbirke koju čine novci od rimske republike, preko Mletačkog, dubrovačkog, osmanskog, austrougarskog pa do novca 19. i 20 st

 

           GALERIJA VIRGILIJA NEVJESTIĆA- Tomislavgrad

                         „Duvanjski dječak se vratio u Duvno“

                                                                                                               

Nitko 22. studenoga 1935., kada se rodio dječačić na Kolu kod Duvna, nije mogao ni pomisliti da će četrnaest godina provesti u Zagrebu, a 42godine u Parizu, u središtu svjetske umjetnosti. Tko je mogao nazrijeti da će taj seoski dječačić izrasti u velikoga grafičara, slikara i pjesnika? Nakon svršene duvanjske gimnazije studirao je i diplomirao u Zagrebu na Akademiji likovne umjetnosti, u klasi Marijana Detonija, a 1966. svršava specijalni odjel za grafiku. Osobno će priznati da su presudni utjecaj na njega imali učitelji Ivo Šebalj i Albert Kinert, koji su ga znali „usmjeriti i podučiti kao sina“. Sljedeće godine, na  poticaj povjesničarke umjetnosti Mladenke Šolman, u svojoj trideset trećoj godini odlazi u  Pariz i tu ostaje do svoje smrti, 25. kolovoza 2009. O svojoj prvoj godini boravka u Parizu reći će: „Kao i Kristu bila mi je to užasna godina.“ Zaljubljivanje i zajednički život s mladom odgajateljicom Danielle Brikar, podrijetlom lionskih buržuja, donijet će pozitivan preokret u umjetnikovu životu. Uspon na pariškoj umjetničkoj sceni počinje otkupom Virgilijevih grafika u francuskoj Nacionalnoj knjižnici i osvajanjem ugledne nagrade „Grand Prix Biella“ za grafički rad u Italiji. To će mu omogućiti put po Italiji i posjet raznim galerijama i muzejima. Francuska država mu je dodijelila atelje na omiljenome mu Montparnasseu 1971. godine. Povlači se u samoću svoga ateljea i sav se posve ćuje grafičkomu, slikarskomu i pjesničkomu radu, jer, kako reče: “Ne može se u isto vrijeme biti paradni konj i onaj koji ore.“ Sam kupuje tiskarsku prešu.                    

                Preša   ga je koštala kao mercedes. Tu prešu će koristiti gotovo cijeloga radnog vijeka. Zapošljava se u Francuskome institutu za restauraciju umjetničkih djela (IFROA). Vodio je i posebnu školu za restauracije fresaka u Saint-Savin sur Gartempeu. Osnovao je 1987. u Parizu „L’academie Virgile“, gdje je predavao poseban tečaj grafike. Tijekom 40 godina gravirao je više od 11000 ploča i stigao do grafičkoga savršenstva. U njegovim djelima se isprepleću ono realno, pjesničko i nadrealno. Grafička igla na bakru, kist u uljanoj boji, olovka na papiru bili su sredstvo njegova izražavanja. Sedamdesete godine su godine njegova najvećega uspona. U 1972. godini će nastati i njegov jedinstveni grafički mega-projekt „Le Journal du Vagabond“ (Dnevnik skitnice). Na 365 bakrenih  ploča i četiri ploče za četiri godišnja doba nalazimo njegove dojmove, komentare, metafore, mnogobrojne susrete, život u kavanama, na ulicama, putovanjima itd.                                                                                                                      

 Početkom sedamdesetih izlaže u zagrebačkoj galeriji „Forum“, te u Francuskome kulturnom institutu. Dobio je Vjesnikovu nagradu “Josip Račić“ 1974. godine. Samostalno je izlagao u Zagrebu, Sarajevu, Beogradu, Milanu, Parizu, Bostonu, Tokiju, Firenci, Londonu, Rimu, Den Haagu,  Bruxellesu, U 1974. godini tiskao je mapu uz poeziju A. B. Šimića na francuskome, te zapaženu mapu „Vagabond au Paradis“ (Skitnica u raju). U  1976. godini dolazi mapa „Au Seuil de l’Oubli“ (Na pragu zaborava). To bibliofilsko izdanje je proglašeno najljepšom francuskom knjigom u domovini. U 1980. godini izdaje svoju ilustriranu zbirku pjesama „IBI, ljubavi moja“. Objavio je i bibliofilska izdanja pjesama D. Tadijanovića, S. Čuića i Ch. Baudlairea.                                                                                                                                                                      

Vrlo ga je pogodila agresija na Hrvatskui BiH. Svojim nastupima na francuskome radiju i na stranicama Figaroa iznosio je pravu istinu.

Na izložbi u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u Parizu devedesetih podastro je četiri mape pod naslovom „Praskozorje - u počast hrvatskome narodu“.                                                                                                                                                                                                                                                 

Davne 1953. godine kao dječak Virgilije je napustio svoj duvanjski kraj. Dolazio je i odlazio, željan novoga znanja i svjetske umjetnosti. Od 25. kolovoza 2009. znanje mu više nije potrebno, a kod Tvorca umjetnosti se nastanio. Lijep dio njegove umjetnosti nalazit će se kao stalna postavka u Franjevačkoj galeriji u Tomislavgradu.                                                                                                                                            

Godinama su franjevci nastojali urediti prikladan prostor, a Virgilije je navraćao. Prostorom je bio oduševljen i zaželio da njegova djela govore u tome prostoru o umjetnosti i ljepoti ljudskoga iskustva i stvaranja. Zaželjeli smo da Virgilije osobno otvori tu galeriju, ali neizlječiva bolest nas je pretekla. Ipak, zahvalni smo Virgilijevim bratićima da su nam ovo omogućili. Zadovoljni smo da bar dio njegova rada i života ostaje među nama u ovoj galeriji, da duvanjski dječak ne zaboravi svoje tisućljetno Duvno. / A. P./

 

Samostanski arhiv

arhiv 2Od nemjerljive je vrijednosti za crkvenu, pa i opću povijest duvanjskog kraja arhiv. U ljeto 2006., nakon što je ispražnjena stara knjižnica, u istu je prostoriju prenesen arhiv. Naravno, arhiv je valjalo najprije urediti, jer se on u najvećoj mjeri nalazio rasut i nesređen po raznim kutijama, kovčezima i prostorijama. Arhiv je uređen pod vodstvom fra Roberta Jolića (kao i knjižnica), uz pomoć brojnih dobrovoljnih suradnika.  U njemu se nalaze sljedeći sadržaji: Spisi iz općinskog suda u Tomislavgradu, iz austrougarskog i starojugoslavenskog razdoblja, koji su slučajno došli u naš arhiv (netko ih je bio odbacio na smeće – a mi smo mislili da im tamo ipak nije mjesto).

„Rara et vetustiora“ – stare i rijetke knjige čuvaju se također u arhivu, jer nisu za širu uporabu. Nema ih previše, jer naš samostan nije star kao neki drugi koji imaju puno veće i bogatije zbirke starih i rijetkih knjiga. Osobito su vrijedni stari misali, od kojih neki potječu iz 18. stoljeća.

Fotogalerija:

Samostanska knjižnica

knjiznica 3Tijekom ljeta 2006. uređena je samostanska knjižnica. Do tada su knjige slagane u staroj knjižnici na katu, ali kako je ona već odavno postala pretijesna, knjige su držane i u još nekoliko soba. Bilo je potrebno dosta vremena i strpljenja da se sve te knjige izvuku, prenesu i slože u novu knjižnicu, a osobito je veliki trud valjalo uložiti u slaganje i sortiranje periodike: časopisa i novina. Sada se kompleti uvezuju. Pravi posao ipak tek predstoji: katalogizacija knjiga i časopisa, obilježavanje (stavljanje signatura). Posao će trajati dugo, a konačni bi cilj trebao biti da se knjižnica otvori i za širu javnost. Ipak – veliki je dio posla već urađen, jer su sada knjige i časopisi na jednome mjestu, poredani u za to prikladne i čvrste police.

 

Fotogalerija: 

 

.

Izgradnja samostana u Tomislavgradu

samostan tomislavgradSamostani su kroz povijest uvijek bili snažna uporišta kršćanstva te sjajna izvorišta svekolikog napretka jednoga kraja – osobito duhovnoga, ali ne manje i materijalnoga i kulturnoga. Osim toga, u slučaju Duvna i crkveno- strateški razlog imao je važnu ulogu za Hercegovačku franjevačku provinciju: jedan samostan trebalo je osnovati i u sjevernim stranama provincije i biskupije, budući da su sva tri preostala samostana( Široki Brijeg, Mostar i Humac) bila u južnom predjelu Hercegovine. Također je i snažni prirast pučanstva u duvanjskom kraju svakodnevno poticao franjevačku upravu u Mostaru da sve više razmišlja o novom samostanu u Duvnu. Nije dakako nevažan bio ni povijesni razlog, točnije, vjerovanje kako je u Duvnu samostan postojao  i prije turskih osvajanja i razaranja te da je tada bio i uništen. Iako ovaj podatak o samostanu na Blažuju( koji bi bio uništen od Turaka) nije posvema siguran, ipak je moguć, jer je sigurnim povijesnim izvorima zabilježeno da se u početku postojanja Bosanske franjevačke vikarije jedna kustodija nazivala Duvanjskom – a čudna bi bila ta kustodija koja u svome središtu ne bi imala samostana. Osim toga, u to je vrijeme bilo sjedište jedne katoličke biskupije.

No, izgradnja samostana u Duvnu bi, uza sve gore navedene važne razloge za njegovu izgradnju, još dugo ostala samo ideja ili mrtvo slovo na papiru da se u samom Duvnu( tada Županjcu, od 1928. Tomislavgradu) nije našla jedna snažna osobnost, koja će prionuti ostvarenju same ideje i želje franjevaca i njihova puka. Bio je to fra Mijo Čuić, i sam rodom Duvnjak, duvanjski župnik kroz dugi niz godina( 1914. – 1936.), koji će biti glavni organizator i nositelj svih projekata u župi kroz međuratno razdoblje. On je graditelj veličanstvene duvanjske bazilike, začetnik izgradnje franjevačkog samostana i Tomislavova doma s čitaonicom. Uz to što je bio duvanjski župnik i dekan, fra Mijo je bio i član uprave Provincije, pa je tako mogao utjecati na donošenje ključnih odluka. Radovi na samostanu otpočeli su još 1930., nakon što je 10. kolovoza te godine položen kamen temeljac. No, ubrzo  su zaustavljeni jer je tlo bilo podvodno. Osim toga, župa je već bila iscrpljena izgradnjom spomen - bazilike pa novaca za samostan jednostavno nije bilo. Stoga je brigu za izgradnju samostana preuzela franjevačka provincija na čelu s velikim provincijalom fra Matom Čuturom, koji je izvrsno shvaćao potrebu jednoga franjevačkog samostana na sjeveru provincije i biskupije. Prema jednom starom nacrtu, u početku samostan – prema planu ing. Podhorskog- nije bio zamišljen onako kako će stvarno biti sagrađen. Vidljive su naime „kule“ na sva četiri samostanska ugla te četvrtasti, a ne pravokutni oblik samostana. U svakom slučaju, radovi na izgradnji samostana, prema novom( ili barem drugom) planu nastavljeni su tek 1938. godine.

Za dvije godine uz već izgrađenu baziliku nikao je vrlo uspjeli i funkcionalni pravokutni samostan, doista reprezentativno zdanje, na čast čitavome Duvnu. Sastoji se od podruma duž čitavoga samostana, tri etaže i potkrovlja. Vrlo je ukusno spojen s bazilikom u jedinstveno zdanje. Samostan je svečano blagoslovio mostarsko- duvanjski biskup fra Alojzije Mišić 30. rujna 1940. posvetivši ga blaženom Nikoli Taveliću. Iste su se godine fratri preselili u samostan. Sljedeće godine uprava Provincije proglasila je novu zgradu samostanom, a te je godine tu bio smješten i novicijat hercegovačke provincije. Tijekom rata, točnije 1943., samostan je prekriven drugim crijepom, koji je skinut sa stare crkve i župne kuće, jer je žljebasti crijep propuštao vodu. Ali zadovoljstvo novim i lijepim samostanom nije trajalo predugo: samostan će, zajedno s bazilikom, u ratnim razaranjima biti teško oštećen. Bili su pred kraj rata bombardirani talijanskim zrakoplovima u vrijeme  kad su Duvno zauzeli partizani i smjestili svoje zapovjedništvo u samostanske prostorije.U tako bijednom stanju ostao je samostan kroz dugi niz poratnih godina: sredstava za obnovu jednostavno niotkuda nije bilo. Fratrima su kroz te godine „društvo“  činili i djelatnici ureda nove komunističke mjesne vlasti, koji su za svoje potrebe bili zauzeli dobar dio samostana. Tek će 1958. godine započeti malo veći radovi na samostanu: tako je promijenjen krov, uvedene elektroinstalacije, pokrpani zidovi i prozori, postavljene primitivne drvene stube. Sve su to bili popravci za prvu ruku, samo da bi se unutra nekako moglo živjeti. Temeljna obnova događa se tek 1970./ 71. godine. Novčani dar za obnovu stigao je i od hercegovačkih fratara koji su djelovali u franjevačkoj kustodiji u Americi i Kanadi. Tada je iznad gornjega kata postavljena betonska ploča, uvedeno centralno grijanje, nova rasvjeta i vodovodna mreža. Zalaganjem gvardijana fra Ante Perkovića i ostale braće uz samostan je s gornje strane dograđen još jedan dio, troetažni nadodatak samostanu. Radovi su izvođeni u razdoblju od 1980. do 1984. na gornjem katu toga nadograđenoga dijela smještena je samostanska knjižnica, na srednjem fratarska razgovornica, a u prizemlju prelijepa kapelica Presvetog Sakramenta.

Kapelica je uređivana 1983. / 1984. , a svečano blagoslovljena 29. siječnja 1984. te otvorena za službu Božju. Kapelica je ukrašena prelijepim misus prijatelj malenihozaicima, vitrajima i slikama. Kroz to vrijeme izveden je i veliki zahvat na krovu samostana: namjesto dotrajalog krova postavljen je novi vrlo kvalitetni bakreni krov. U sljedećim godinama obavljeni su još neki potrebiti obnoviteljski radovi unutar samostana. Tako su 1986. Izmijenjeni parni kotlovi te promijenjen sustav grijanja i uređeno cjelokupno centralno grijanje. Također su uređivane i podrumske prostorije. Ipak i nakon svih nadogradnja samostan je bio pretijesan, bez prijeko potrebnih prostorija. Ideja o nadogradnji (aneksu) samostana sazrijevala je u glavama fratara dugo – da bi se konačnom ostvarenju toga plana pristupilo tek 2000. godine. Samostanu su u dvorištu sa stražnje strane „starog“ samostana nadograđena još tri krila, tako da sada ima oblik klasičnog samostana sa četiri krila, između kojih se u sredini, unutra, nalazi klaustar. Gradnja samostana još nije potpuno dovršena, a trajat će zacijelo još koju godinu. Ipak, u studenom 2005. blagoslovljen je dovršeni dio novoga samostana, u koji su franjevci uskoro nakon blagoslova i preselili. Osim ukusno uređenih prostranih soba za svakoga člana samostana iznimno je važno da je stvoren prostor za zajedničke prostorije: knjižnicu, blagovaonicu, kuhinju, razgovornicu (TV-dvoranu), budući umjetnički izložbeni prostor, za izdavačku kuću „Naša ognjišta“, a u planu je i uređenje velike dvorane za sastanke. Ovih dana počela je i obnova starog dijela samostana u kojem bi trebali biti ured Naših ognjišta, Župni ured, prostorije za pastoralne aktivnosti te sobe za fratre.

 

 

Fotogalerija: 

 

 

Kršćanstvo na duvanjskom području

natpis na prvoj zupnoj kuci u seoniciKršćanstvo se na duvanjskom području ukorijenilo vrlo rano. O tome najbolje svjedoči postojanje Delminijske (Duvanjske) biskupije u drugoj polovici 6. stoljeća, kao i ostatci osam do sada pronađenih kasnoantičkih crkava: u Tomislavgradu (Karaula), Bogdašiću, Prisoju, Crvenicama, Borčanima, Vinici, Bukovoj Gori i Kovačima.

Biskupija je bila obnavljana, a konačno krajem 13. stoljeća. Od tada postoji kao samostalna biskupija, a do sredine 17. stoljeća ima i svoje vlastite biskupe. Stvarno biskupijom od početka 17. st. upravljaju makarski biskupi, a od 1735. bosanski apostolski vikari. Danas je biskupija “sačuvana” u naslovu Mostarsko-duvanjska biskupija. U 17. st. spominju se dvije župe u Duvnu: Lipa i Brišnik, a ponekad se govori o župama Duvno i Roško Polje. Nakon sveopćeg egzodusa duvanjskoga puka u Cetinsku krajinu 1687. i polaganog povratka u Duvno od početka 18. st. postoji samo jedna župa na ogromnom prostoru.

pecina - crkva u bukoviciNaziva se župa Duvno, a sjedište ima u različitim mjestima: Kongori, Bukovici, Mandinu Selu te konačno od 1806. u Seonici. Budući da su sve crkve bile porušene (posljednja Sv. Ivana Krstitelja u R. Polju sredinom 17. st.), mise su se slavile na otvorenom, osobito u grobljima. Najpoznatija duvanjska “crkva” iz toga vremena bila je pećina u Bukovici, nedaleko od današnje župne crkve. Prva župna crkva sagrađena u tursko vrijeme bila je ona u R. Polju: slamnatu crkvu sagradio je župnik fra Petar Kordić 1858. Iste je godine isti župnik sagradio i podružnu crkvu u Vinici.

LITERATURA: R. JOLIĆ, Duvno kroz stoljeća, Tomislavgrad-Zagreb, 2002.