Kontakti i uredovno radno vrijeme

Trg Fra Mije Čuića 1, 80240 Tomislavgrad

Tel: +387(0)34/352-091 || 352-447

Fax: +387(0)34/352-808

Uredovno radno vrijeme radnim danom: 8:00-12:00 i 15:00-18:00.

Nedjeljom i svetkovinama: nakon sv. misa

Raspored misa

Nedjeljom i svetkovinama u Župnoj crkvi:

7:30, 9:00, 10:30, 12:00 i 18:00 sati

Radnim danom u Župnoj crkvi: 7:00 sati

Stipanići: 10:00 sati (nedjeljom i svetkovinama)

Kovači i Širokovac: 11:00 sati (nedjeljom i svetkovinama)

Riječ za Tvoju dušu (Devetnaesta nedjelja kroz godinu)

Živimo u teškim i kriznim danima. Minuli su dani neke romantičnosti, mira i sigurnosti. Ono što smo mogli činiti pred nešto više od dvadesetak godina ne možemo više činiti bez posebnog opreza. U svemu nam je potrebna budnost.

Stvari se sve više kompliciraju. Putovanja koja tehnički možemo poduzeti po cijelom svijetu, možemo poduzeti samo s oprezom, jer je na mnogim stranama razgranat međunarodni terorizam. Pa i putovanja već i u našoj blizini nisu sigurna. Toliko se razgranao kriminal i nasilje svake vrste da čovjeka hvata strah od svega toga.

Pa, ako i nismo direktno neko nasilje doživjeli, ipak smo pogođeni svime time. Svi plaćamo cijenu stanja u kojoj se nalazimo. Svakodnevni život je sve skuplji, jer se često pre­više troši na skupu državu, na naoružavanje i zaštitu od kri­minala itd.

Ako je išta na ovom svijetu sigurno, onda je sigurno da ćemo svi mi umrijeti. Ali mi ne znamo kada će to biti?Isus nas upozorava: "Budite pripravni, jer će Sin Čovječji doći u trenutak kad se ne nadate!" (Lk 12,40).

Svakome je od nas određena godina, mjesec, dan, sat i minuta kada ćemo morati ostaviti ovu zemlju i ovaj svijet i ući u vječnost. Ali to nam je vrijeme nepoznato. Zato nas Krist i upozorava da budemo uvijek pripravni na odlazak s ovoga svijeta na drugi svijet.

Sveti Grgur kaže da nam je Bog radi našega dobra sakrio trenutak naše smrti upravo zbog toga da bismo bili uvijek pripravni. Takva je sudbina nas ljudi, rađamo se i idemo kroz život i odlazimo u vječnost kao rijeka u ocean. Zaplačemo pri rođenju, naplačemo se kroz život, sa suzama u očima svršavamo i sa suzama nas prate u grob. Kao što smo jednoga dana bili upisani u knjigu krštenih, tako ćemo jednoga dana biti upisani u knjigu umrlih.

Vrlo je važno kada ćemo umrijeti, sporedno je gdje ćemo umrijeti. Ali u kakvom ćemo stanju umrijeti to nije svejedno, to nije sporedno, to je nešto najvažnije u našem životu.

Hoćemo li umrijeti ispovijeđeni, ili u grijehu, to nije sporedno. To je početak vječnosti, a vječnost će biti takva kakva je naša smrt. Zaista je to važno, o našoj smrti zavisit će i naša sreća u vječnosti.

Ne smijemo zaboraviti da je naš ljudski život čekanje Gospodina. Ovaj prolazni, zemaljski život zamijeniti ćemo onim neprolaznim, vječnim blaženim. Zato je potrebno već sada misliti na onaj konačni susret s Gospodarom Života. Sve što činimo: svi naši napori i sve naše brige moraju biti jedna briga: da budemo spremni za taj veliki susret, da budemo budni, da mu otvorimo "čim stigne i pokuca".

Biti spreman, to je sve! - poruka je današnjega evanđelja. Biti spreman za susret s Gospodinom. To će sigurno biti, možda sutra ili za 20, 30, 50, 80 godina - svejedno.

Čim smo rođeni, ukrcali smo se u vlak života, putujemo bez zaustav-ljanja, iskrcati ćemo se na posljednoj stanici - u vječnosti. Moramo biti pozorni da ne iskočimo iz Božjega vlaka, da ne pomislimo kako ima vremena. Nastojmo oko toga da svetim životom damo vječni sadržaj, cijenu i vrijednost svome kratkome životu - putovanju: svakom svome danu, svakom svom radu, svakom svom koraku.Uvijek biti spreman i pripravan za vječni dan. O kako je to danas vrlo bitno.

Malo je dana onh koji na to misle. Neki nemaju vremena, neki uopće ne žele na to misliti, neki to odgađaju.

Poneki se nažalost tješe govoreći: "Nitko se nije vratio s onoga svijeta da nam kaže kako je tamo!" A baš to nije istina!

Zaboravljaju da je naš Gospodin Isus Krist došao i jasno nam rekao da postoji vječnost, vječni blaženi život.

U svemu tome, usred svega toga, ostaje radosni navještaj evanđelja: "Ne boj se stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo".

Na rastanku sa svojim učenicima govori im: "Neka se ne uznemiruje vaše srce! Vjerujte u Boga i u me vjerujte! U kući Oca mojega ima mnogo stanova. Inače, zar bih vam rekao: Idem da vam pripravim mjesto! Kad odem i prpravim vam mjesto, vratiti ću se da vas uzmem k sebi i da i vi budete gdje sam ja!" (Iv 14,1-4).

Isus nam govori da je smrt za njega divni susret s Bogom, našim nebeskim Ocem. Mislimo na to i živimo za to, za nebo, raj! Govorimo sebi bez prstanka: Ja sam stvoren i rođen za raj! Ja moram doći u raj!

"Radujte se što su vaša imena zapisana na nebesima!" (Lk10,20). 

Isus govori: "Ne boj se, stado malo, Jer je vaš Ocu odlučio dati vam Kraljevstvo!"Jedno obećanje, ništa više i to je je­dino što nam se čini da imamo. Ništa drugo. Je li dosta da nam pomogne da preživimo, da nas motivira da nastavimo?

Za Abrahama je to bilo dosta, kako smo slušali u drugom čitanju. U snazi tog obećanja Abraham je napustio grad u ko­jem je živio. Pouzdavajući se u to obećanje, počeo je živjeti kao nomad pod šatorom, uvijek na putu, gledajući prema ute­meljenom gradu koji je izgrađen od Boga. Nije ga nikada vi­dio ni u njega dospio. Sav njegov život bio je pun problema i imao je mnogo motiva da sumnja.

Njemu je bilo dano obećanje da će imati brojno potom­stvo, kao što su brojne zvijezde na nebu, ali u svojoj starosti nije još imao dijete sa Sarom. Kad mu se napokon rodio sin Bog traži da mu ga prinese za žrtvu.

Abraham nastavlja vjerovati zbog onog sna, u snazi onog grada koji mu je bio obećan, prebivališta koje nikad nije vidio kao ostvareno u svome životu.

Abraham je dobar primjer koji pokazuje što može učiniti obećanje u životu jedne osobe. Nismo li mi u istoj situaciji? Imamo li nešto više od jednostavnog obećanja?

Da, imamo nešto više. Idemo naprijed, mi smo bliže. Ima­mo nešto opipljivo; imamo nešto što se već ispunilo. Imamo upravo to u ovom slavlju koje slavimo. Ovdje ostvarujemo ono što možemo ostvariti u životu svakog dana. Ovdje je Go­spodin prisutan i ovdje smo mi s njime povezani. Ovdje smo i mi jedni s drugima povezani. Ovdje zajednički molimo, pružamo ruku mira jedni drugima i primamo zajedno Tijelo Kristovo i tako svi sačinjavamo jedno tijelo Isusa Krista.

Isusova riječ nije za nas samo obećanje, već stvarnost, ov­dje i sada, koja još nije potpuno ostvarena, ali je ipak model bolje budućnosti.

Bdijmo u živoj vjeri i molimo s nadom da budemo budni i pripravni kad Gospodin dođe…

 

Klerik Alojzije Komolo javlja se poslije smrti

Godine 1839. umro je u sjemeništu u Torinu klerik Alojzije Komolo. Bio je veliki prijatelj sv. Ivana Boska. Prije smrti obećao je don Bosku da će mu doći javiti je li spašen, ako mu to Bog poslije smrti dopusti. U noći od 3. do 4. travnja, dan poslije ukopa, don Bosko i neki od sjemeništaraca, koji su znali za obećanje, nisu mogli od uzbuđenja i iščekivanja zaspati.

Oko pola noći začuje se neki šum i buka koja je sve više rasla i postala slična vlaku u vožnji. Dolazila je sve bliže i kad se činilo da je pred vratima, ona se sama otvoriše. Pojavi se žuti plamičak poput zapaljene svijeće koji se približavao don Boskovu krevetu. Svjetlo je postalo veće, a buka je prestala. U toj se tišini čuo jasan i razgovjetan Alojzijev glas: „Don Bosko, don Bosko! Ja sam Alojzije Komolo. Dolazim ti reći da sam spašen.“

Cijela se spavaonica rasvijetlila, a buka je postala još veća nego prije. I kad je svjetla nestalo kroz vrata, sve se smirilo. Prestrašeni su sjemeništarci poskakali iz kreveta i počeli se tiskati oko don Boska. On ih je mirio, a zatim ih je pozvao da nazoče svetoj Misi za pokojnika. Svjedoci toga događaja bili su svi sjemeništarci koji su spavali u toj spavaonici, zatim poglavari i ostali koje je probudila velika buka.

 

Jednoga ćemo se dana susresti s posljednjim

trenutkom života, susrest ćemo Gospodina.

Kakav će to biti susret?

Isus nam govori:

„Budite pripravni jer će Sin Čovječji doći

u trenutak kad se ne nadate!“

(Lk 12, 40)

Fra Petar Ljubičić